Istorija je ponekad stvarno bizarna: Da u legatu Rodoljuba Čolakovića, komuniste, španskog borca, učesnika NOB-a, pisca, visokog funkcionera SFRJ, neko skoro svečano obeća da će iskoreniti socijalističko samoupravljanje. To je Vučić, pa skoro zavetno, izjavio u četvrtak (da ćemo se izlečiti od te boljke), u prisustvu bivšeg nemačkog kancelara Gerharda Šredera, na svečanom otvaranju Udruženja Forum Srbija–Nemačka.


Doduše na svečanom otvaranju Legata 11. decembra 1980. izložbama „Srpsko slikarstvo 1900-1920“, tadašnji gradonačelnik Beograda Živorad Kovačević istakao je da je reč o sasvim novom tipu legata čiji cilj nije čuvanje autentične atmosfere privatnog doma i dokumentovanje života darodavca, već osnivanje ustanove slobodnih aktivnosti, otvorene ka novim sadržajima, i vrednostima. Šreder, Vučić, Ružica Đinđić i Marko Čadež, predsednik Foruma Srbija–Nemačka, upotpunili su konceptualnost ovog prostora.

Vučić najavom definitivnog obračuna sa recidivima mutiranog kardeljizma očigledno najavljuje i definitivan ulazak u kapitalizam (kraj tranzicije), dok mnogi njegovi birači željni pravde ko čobani hlada verovatno misle da će posle obračuna sa lopovima i tajkunima, Vučić maltene dati ponovo fabrike radnicima na upravljanje. E, radnici i činovnici moji (a mnogi ste bili Šešeljevi i Draškovićevi četnici), vidite kako je lako ikonografski rušiti komunizam, a kako je gadno kad se dirne u egalitarnu i klijentelističku suštinu sistema. Čedomir Jovanović je na vreme lucidno primetio da mnogi koji podržavaju Vučića njega (Vučića) ne razumeju, a mnogi koji ga razumeju istovremeno mu ne veruju. Na novom premijeru je da reši tu kvadraturu kruga.

Više sam puta doživeo oštre kritike i uvrede što sam se usudio da uporedim Vučića i Đinđića, ali hajde obratite pažnju na poslednje Vučićeve nastupe: Da li vam metafora o slonovima (javni sektor) i jelenima (privatni sektor) zvuči đinđićevski? Đinđić je govorio da treba da se ponašamo kao Mančester junajted, a Vučić kao Bajern. Da su proučili kako funkcioniše fudbalski klub Udineze, verovatno bi i jedan i drugi shvatili da bi to bio mnogo optimalniji primer. No dobro. Da li je Forum Srbija–Nemačka nešto što se ne bi dopalo Đinđiću? Da li bi Ružica Đinđić bila sa Aleksandrom Vučićem počasni član Foruma da ovaj vodi politiku mimo Đinđićevih ideja? Šta tek reći na stav nemačkih investitora da su zadovoljni Srbijom? Vučić jeste vodio izbornu kampanju taktikom „spržene zemlje“. Nisu se svi udružili protiv SNS kao što je plašio svoje naprednjake, tek to nisu uradili s Miškovićevim parama, ali kad poredite Vučića sa Erdoganom i Orbanom, teško da ćete naći, čak i lučom da tražite, klerikalizma i nacionalizma kod ovog našeg. Što naravno ne umanjuje Vučićevu odgovornost za olako potezanje termina „ekstremisti“. Caka je u podtekstu: Da je Đinđić otišao kod Kola ili Šredera, šta mislite kako bi to protumačila prvoboračka naprednjačka većina? To bi bila još jedna potvrda da je „izdajnik“. Vučić je promenio svoj imidž i sanirao radikalsku prošlost, dok je Đinđić bio gebelsovski satanizovan. Ako je neka uteha, njegova posthumna harizma je superiorna u odnosu na Miloševićevu. Bitno je da „đinđićevskim“ potezima, ili bar fingiranjem retorike, Vučić normalizuje Đinđićevu politiku i ličnost pokojnog premijera i kod širokih masa koje su bile zadojene satanizacijom đinđićevske politike od strane Miloševića i Šešelja (logično i Vučića iz tog vremena).

Možda preterujem, i verovatno u odnosu na njegovu radikalsku prošlost deluje pomalo bizarno, ali u Vučićevoj popularnosti postoji i jedna čudna „jugoslovenska“ dimenzija. Uostalom, i Šreder napomenu koliko je Vučić doprineo saradnji u regionu. Meni to potvrđuju prijatelji iz Bosne, Hrvatske i Makedonije (a niko od njih nije Srbin). Ako je Milošević naišao na žestoke otpore u pokušajima da izveze „antibirokratsku revoluciju“, u nekim razgovorima kao da osetim želju za izvozom „borbe protiv korupcije“. Reći ćete: Šta Hrvatska to ima da izvozi, kada je procesuirala Sanadera (valjda ona izvozi „sanaderizaciju“), ali ta uslovna prihvatljivost Vučića u Hrvatskoj je na drugoj osnovi – a to su simpatije za politiku čistih računa i „hladnog mira“. Ako prvo poseti Sarajevo, to će biti i stvar političke kulture. U Srebrenicu, ako namerava, najbolje da ode odmah, a ne da se posle od toga da li će otići pravi fama.

Koji bi pomak bio simbolički znak da smo izašli iz tranzicije? Ima li bolje simbolike od privatizacije Zvezde i Partizana. Posle TV duela Čovića i Vujoševića to je civilizacijska obaveza. Prosto je neverovatno kako ljudi ne uviđaju da je glavni „filozofski“ problem ova dva fudbalska kluba to što su oni „simboli srpstva“ a životno su bili vezani za veliku zemlju – Jugoslaviju i veliku ligu. Gde su i osnovani. Sličan problem ima i Hajduk, koji je postao sa svojom „bilom bojom“ simbol dalmatinskog provincijalizma. Dinamo je taktikom kupi-prodaj postigao izvesne menadžerske domete, ali je u Evropi ostao topovsko meso. Ostale ne vredi pominjati. Mogu li se Zvezda i Partizan izlečiti od socijalističkog samoupravljanja?

Obeležavanje sto godina od Sarajevskog atentata jeste veliki povod za istorijska preispitivanja i umetničku inspiraciju, ali valjda ćemo se složiti da je bavljene likom i delom Gavrila Principa sad već ušlo u fazu komemorativne opsesije i umetničkog iživljavanja. Zato je prilično lekovit bio dolazak u Srbiju Karla Fon Habsburga (unuka poslednjeg austrijskog cara Karla Prvog). Smirujuće su njegove poruke da bi rat počeo i da nije bilo Sarajevskog atentata. Državni vrh na čelu sa predsednikom Nikolićem, lepim dočekom doprineo je relaksaciji cele stvari. Vučićev najavljeni odlazak u Sarajevo mogao bi dodatno da doprinese smirivanju mogućih tenzija u interpretacijama i povlačenju paralela od Apisa do Miloševića i Mladića, od Principa do Snoudena, od Mlade Bosne do Bader Majnhofa…

Obeležili smo prošle sedmice još jednu godišnjicu: Bilo je jutro. I to pre 20 godina, petak 8. april 1994, kad je električar Geri Smit pošao na posao da instalira sigurnosni sistem u jednoj kući u predgrađu Sijetla i tamo umesto „lutke manekena“, kako mu se u prvi mah učinilo, zatekao telo obliveno krvlju. Vođa Nirvane Kurt Kobejn sebi je oduzeo život hicem iz puške koju je kupio nedelju dana ranije. Pre nego što je legao na pod, uperio cev u glavu i povukao obarač, nažvrljao je oproštajno pismo svojoj supruzi Kortni Lav i njihovoj kćerki Frensis Bin.

U izveštaju zvaničnih organa piše da je Kurt tog fatalnog dana kod sebe imao jednu trzalicu, jednu limenku piva i jednu kasetu teksaškog hardcore-punk benda MDC. Prezirao je mačizam, establišment i konzumentsko društvo. Verovao je u utopiju zvanu „women power“. Za njega su žene bile budućnost rokenrola. Njegove beležnice otkrivaju i (ispunjenu) želju da će umreti pre nego što postane Pit Tauzend, koji je za njega bio parametar mačizma u rokenrolu. „To su škrabotine nekada prelepog, razmaženog, na drogu navučenog belog dečaka srednje klase razvedenih roditelja koji je uz pomoć dvojice svojih nešto stabilnijih kolega napravio album koji se smatra jednom od najboljih ploča svih vremena“, prokomentarisao je tom prilikom Tauzend zaostavštinu u Gardijanu.

„Bol“ je reč koju je iz utrobe (tačnije želuca) ponavljao u refrenu singla You Know You' re Right. Patio je od „neobjašnjive bolesti želuca“. Endoskop (cev s malom sijalicom i ogledalom pomoću kojeg se pregledaju unutrašnji organi) bila je jedna od Kurtovih omiljenih igračaka. Album Nevermind (1991) jedan je od najvažnijih u istoriji. Moćna grunge smesa punka i metala. Omot je artistička vidovitost o krizi koja je došla. Njegova zvezda je petomesečni Spencer Elden; udica i dolarska novčanica dodate su naknadno.

Nova vlada? Samo da Vučićev širi društveni konsenzus ne bude „od Silvane do Nirvane“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari