Kroz velike savezne akcije od 1946. do 1952. prošlo je više od milion omladinaca. One su prekinute 1952, kad se smatralo da je period obnove zemlje završen i da su postavljeni temelji za dalji industrijski razvitak. Od 1952. ORA (Omladinske radne akcije) imale su lokalno obeležje, a savezni karakter im je vraćen 1958. na izgradnji auto-puta „Bratstva i jedinstva“. Ciljevi ORA menjali su se sa promenama u društvu.


Poplave u Srbiji aktuelizovale su ideju obnavljanja ORA, kao i obnavljanja institucija civilne zaštite, teritorijalne odbrane, opštenarodne odbrane i društvene samozaštite. I to više nije samo puka jugonostalgija. Ali, zaboravlja se ideološki kontekst. Omladina u SFRJ bila je, bar formalno, idejno homogena, ONO i DSZ je takođe bila idejna kategorija kao deo strategije „naoružanog naroda“ koga nema u briselskim agendama. Zaboravlja se i da su teritorijalne odbrane bile embrioni republičkih separatističkih armija. Profesionalna vojska, kakva je današnja srpska, nije deo strategije „naoružanog naroda“. Obavezni redovni vojni rok je skup za državu. I dok se mašta o obnavljanju ovih institucija, kao da niko ne pominje ono što imamo – komunalnu policiju. Gledao sam ih danima kako šetaju dobro obučeni i dobro dokoni po beogradskim ulicama i parkovima, kako nešto zapisuju, očijukaju s koleginicama, zagledaju po fasadama, parkinzima i kontejnerima. Uvek su mi ti komunalni policajci delovali kao da konju mogu da iščupaju rep. Ili je njihova dokonost pojačavala taj utisak. U vreme poplava oni su „samo radili svoj posao“, dakle nisu se proslavili, verovatno i iz razloga relativne zaumnosti njihove uloge. Možda bi ta komunalna policija mogla da se uozbilji, da se razvije u teritorijalnu odbranu i civilnu zaštitu; naravno pod uslovom da joj se uvede rezervni sastav.

Iako deluju primamljivo, ni radne akcije nisu jednostavna stvar za izvođenje. Aktivizam omladine tokom poplava bio je veliki, ali ideološki nehomogen. Neko u aktivizmu omladine vidi čak pobunu. Neku vrstu kompenzacije za odsustvo političkog aktivizma studenata. Volontiranje se predstavlja kao „građanski čin pojedinca“. Što i jeste. Ali je isto tako volontiranje i patriotski čin. Problem je samo što se u Srbiji te dve stvari ne poklapaju uvek; čak su i konfrontirane. Jer na nasipe su išli i oni omladinci koji plivaju za bogojavljenski krst, kao i oni koji su na Marakani onomad skandirali „Putine – Srbine!“ Miljenko Dereta u Danasu piše da su se pobunili mladi – neopravdano oklevetena, ponižena, prezrena, iz političkih interesa surovo otpisana generacija. „Pobunili su se oni koji nisu napustili zemlju, ali se ovde nalaze u svojevrsnoj unutrašnjoj emigraciji – na internetu… Pokazali su da u toj njihovoj paralelnoj sajber Srbiji postoje ogromne, neiskorišćene zalihe znanja, mašte, humora, odlučnosti i možda najvažnije – međusobnog poverenja. Pokazali su da kada dobrovoljno učestvuju u ostvarenju zajedničkog cilja ali i ličnog interesa nema ni rušenja grada, ni razbijenih izloga, ni ukradenih patika…“ Tačno tako. Ali kao da Dereta misli samo na deo omladine. I kako sad njih iz šire shvaćenih „omladinskih građanskih inicijativa“ staviti sutra u istu brigadu sa onima koji plivaju za bogojavljenski krst, koji sebe doživljavaju kao „svetosavsku omladinu“, ali među njima ima mnogo onih koji ne razbijaju izloge i ne kradu patike. I jedni i drugi hoće da pomognu svojoj zemlji; ali koja će na trasi ili na bedemu ideja njih da zbliži. Ako mislite je Srbija magična reč, varate se. I da li bi svi zajedno žuljili ruke u brigadi koja se zove „Bris Taton“, na primer.

Nema u ovoj zemlji više homogenog ideološkog entuzijazma za ORA. U smislu erupcije snage na „Šamac –Sarajevo“ ili „Brčko – Banovići“. Moj tata je bio, na primer, udarnik na obe te akcije pa su mu u penzionerskim danima pretili isključenjem grejanja jer od penzije nije mogao da plati komunalije. Tek je danas glupo volonterski praviti nešto što sutra neko može da privatizuje. Zato volontiranje zadržimo na činu lične humanosti, pohvalimo probuđenu solidarnost u društvu i poželimo da ona opstane, ali i shvatimo da živimo u kapitalizmu i manimo se titoističkih sanjarija. Volontiranje je svuda u svetu plemenita stvar, ali suština zdravog liberalnog društva jeste da se pošteno radi i pristojno zaradi. Od Tita bi doduše mogli povodom poplava da preuzmemo onu parolu da narod koji ima ovakvu omladinu ne treba da brine za svoju budućnost. Ali, varate se ako mislite da će solidarnost oko poplava iznivelisati ideološku konfuziju u društvu; i među omladinom. Bez ideološke komponente i predmet ONO i DSZ je prazna ljuštura. Dobro, korišćenje protivpožarnog aparata i način punjena džaka peskom je apolitična stvar; ali ako učimo da rasklopimo pušku, hoćemo li to učiti „apstraktno“?

Sećate li se juna 2013. i sloma male mature zbog krađe testova iz štamparije „Službenog glasnika“? Roditelji su bili očajni, deca zbunjena, „sve petice više nisu iste“. Čuo se u očaju i gadafijevsko-anarhistički predlog: Ukinite škole! Tadašnji ministar prosvete Žarko Obradović nije hteo da preuzme odgovornost, dok je Vučić indirektno nagoveštavao da u procesu promene svesti visoko mesto moramo dati i njenom veličanstvu – ostavci.

Ove godine opet je na redu mala matura. Treba li, ili ne treba, kako gde, da se polaže zbog poplava. To je bio i širi povod za medijsku raspravu o obrazovanju: Od „Utiska nedelje“ do „Teške reči“ (ovde je težište zbog prisustva generala Dikovića uglavnom bilo na nekoj vrsti „predvojničke obuke“). Ako već hoćemo da vraćamo nešto iz leksikona YU mitologije, onda to uradimo sa usmerenim obrazovanjem. Moja generacija (1970) nije mogla imati problem sa malom maturom jer ona nije ni postojala.

Dakle, deca su se bez stresa male mature upisivala u prvu godinu srednje škole – zajedničke osnove, da bi u drugom imala predusmerenje, a tek u trećoj bi se zaista usmerila. Smerova je bilo za svačiju dušu – i išlo se u detalje od kožarskog do novinarskog. Iz usmerenog se moglo i u proizvodnju i na fakultet.

Sve je počelo maja 1974. na desetom Kongresu Saveza komunista Jugoslavije. Jedna od preporuka iz usvojenih dokumenata bila je tendencija ka usmeravanju (profilisanju) obrazovanja. I to ne samo za srednje škole već i za fakultete. Ideolog „usmerenog“ bio je hrvatski komunista Stipe Šuvar – autor knjige „Škola i tvornica“. Cilj je bio i da se napuste recidivi sklerotičnih građanskih gimnazija, ali i da se napuste klasne razlike koje su se zapatile i u socijalizmu. I u tome se prilično uspelo. Dobio se moderan i efikasan sistem. I prilično demokratizovan. Prosto rečeno, osećala se neka vrsta slobode: Lako si mogao da menjaš škole, da se tražiš i pronađeš. I mnoge realno dobre stvari starih gimnazija „usmereno“ je apsorbovalo u sebe. Naravno, bilo je mnogo slučajeva da se ljudi pogrešno usmere, ali ima ljudi koji promaše i život, a kamoli školu.

Ali, đavo ne da mira. Već tada su školski sistem posprdno nazivali „šuvarica“, reakcionarne snage su počele da dižu glavu, i ubrzo su sve glasniji bili zahtevi da se vrate gimnazije. Tobože, sistem nam pogrešno usmerava decu. Čule su se primedbe da je srednja škola ostala na pola puta; niti se deca obuče za zanat niti dobiju opštu kulturu za fakultet. Čista laž. Sistem je oboren bez valjane argumentacije.

U SR Srbiji van AP Kosova i Vojvodine popularna „šuvarica“ uvedena je školske 1977/78. godine. Vučić, kao i njegov ministar prosvete Srđan Verbić, mora da su učili po ovom sistemu (i jedan i drugi su 1970. godište), i sigurno znaju sve njegove prednosti. U „Utisku nedelje“ pored Verbića i Srbijanke Turajlić sedelo je i dvoje mladih i pametnih ljudi – srednjoškolka Una Draganić i student Vukan Marković. Verbić je mnogo frazirao za jednog Vučićevog ministra, pa je u odnosu na Unina pitanja ostavljao utisak lika iz nekog filma Dejvida Linča.

O reformi školstva „Utisak“ nije mnogo rekao, ali nešto drugo jeste: I Una i Vukan su deca elite. Makar one intelektualne, a ne oligarhijske. Svejedno; kako kapitalizam bude odmicao, obrazovanje će biti sve više klasno uslovljeno i tu će deca siromašnih radnika i seljaka teško da se probijaju. Ako zbog nečeg treba da žalimo iz Titolenda, to je ta vertikalna socijalna prohodnost.

Mada su i u tim komunističkim školama nalik jezuitskim internatima (takva je bar moja bila) postojale mimikrijski prikrivene klasne razlike. Pa su razredi sa decom radnika i seljaka uglavnom učili ruski jezik, deca „elitnijih“ roditelja engleski, a tamo gde je kombinovano učio se francuski. Pretpostavljate, ja sam učio ruski.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari