Levičari su najređe ptice među ljudima. Njih treba tražiti fenjerom. Oni su, dakle, beloglavi supovi ili crni lešinari – aegypii monachi političkog areala. Kako bi se to starovremski reklo, a još uvek najpreciznije, oni su so zemlje i luče mikrokozma.

 Zato kad umre ili biva ubijen istinski, suri levičar, ozbiljno se narušava politička ekologija jednog društva, a naročito tamo gde se već namnožila sva sila tipova, vrsta i podvrsta na najnižim nivoima lanca ideja i akcija, kao što je to u našoj zemlji, u kojoj je javno mnjenje poodavno izgubilo i pojam o politici i pojam o obrazovanju, a čete muškaraca i žena, koje se, pored mase sirotinje, dobro nose i skupo hrane, unosno posluju i elitno letuju, za sebe „s ponosom“ tvrde da predstavljaju levicu i da jesu levičarke i levičari. U književnosti, takvu situaciju najslikovitije predočava „Otkrovenje“ Jovana svetog Bogoslova.

Imati i propagirati ideje pravednosti i dobrote, slobode, bratstva i jednakosti, nije baš malo i bezopasno, ali je tek neznatno istinskog svojstva; a nešto je sasvim drugo živeti u skladu s duhom tih ideja – ovaploćavati ih u odnosima sa sobom i drugima. Na takav život upire se prstom kao na samu ideju, jer je ideja tu sama duša. Sve ostalo onda može biti ćutanje.

Pavluško Imširović, preminuo prošlog meseca, najraritetniji je primerak ove vrste, zapravo samosvojnog roda – ostvarenog, nepostvarenog levičara. Smrt ovog čoveka, stoga je poseban gubitak: ne samo da je ugašena jedna autentična egzistencija, po prirodi stvari prirode, nego se sa vidika sada dâ ukloniti i primer ostvarenja ljudskog bivstvovanja koje se uobičajeno uzima u obzir kao nedostižan uzor.

Pozicija levičara jeste lična situacija levičara, a njegova misao jeste misao koja ishodi iz te situacije i nastoji da ukine njenu uslovljenost kao uslov neslobode svih, jer u takvoj ljudskoj konstelaciji, u kojoj si ti podređen, nisu slobodni ni oni koji dominiraju, iako u tome perverzno nalaze užitak. Nije, dakle, dovoljna patnja! Potrebna je i misao koja je prevazilazi. Kao što nije dovoljna ni sama misao bez patnje, tačnije, sapatnje. Tu se skriva ono, danas, u tranziciji i neoliberalizmu, tabuizirano pitanje klase i klasne svesti.

Sličan se sličnom raduje, sličan sa sličnim pati. U povodu smrti Pavluška Imširovića jedini istinit tekst, in memoriam, napisao je Dragomir Olujić Oluja, verovatno jedini čovek kojem ovde i sada može pripasti ta čast – istinski, nepostvareni levičar, sa onom neophodnošću jedinstva egzistencije i mišljenja, pevanja i rada. Najzad, kao što je Imširović Pavluško bio i naš najbolji znalac istorije levice, danas je to Olujić Dragomir. Njih dvojica imaju to živo predanje koje su preturili preko sopstvenih grbača i vlastitih srca, na šte.

Kad više puta ovde kažemo, nasuprot liku i delu Pavluška Imširovića, nasuprot likovima i delima malobrojnih njegovih saboraca i saborkinja, postvareni levičari, onda imamo u vidu isto ono značenje koje se odnosi i na ime i fenomen postvarenog socijalizma, kako bi trebalo tačnije da imenujemo ono što uobičajeno pišemo i nazivamo realnim socijalizmom ili realsocijalizmom.

Nazivi: real-levičari, real-komunisti, real-anarhisti, jasno određuju izostanak suštinskog, utopijskog smisla iz ovih supstantiva: postvareni levičari, postvareni komunisti, postvareni anarhisti. Nasuprot ovim postvarenim oblicima egzistencije (naime, postojanja koje nije ni došlo do egzistencije), među nama su živeli i žive, doduše kao arheološka retkost, i istinski levičari. Takav je bio i tako je govorio Pavluško Imširović.

U poplavi, gotovo potopu, bivših komunista koji su se prekonoć pretvorili u antikomuniste, Pavluško Imširović je svoju kritičku, levičarsku, antistaljinističku, antititoističku, komunističku odiseju započeo kao „antikomunista“: „Nisam (bio) lud, ni blesav: nastavnici pričaju jedno, rade drugo; svi nešto lažu, autoriteti se baziraju na strahu, sve je nasilno u 'socijalizmu s ljudskim licem'“, pisao je, „Ljudi na državnim funkcijama dovlačili su, čak, i morsku vodu u bazene svojih vila.“

O vremenu sadašnjem, tranzicionom, Pavluško Imširović je izrekao koliko suptilno analitičku, toliko i surovo preciznu, principijelnu dijagnozu: „Elitna tranziciona mafija stalno krši sopstvene zakone u međusobnim obračunima i to je naročito vidljivo u Rusiji. Upravo ta neprekidna preotimanja i nasilne preraspodele privatizovane društvene svojine između političko-mafijaških klanova najjasniji su pokazatelj toga da totalitarna birokratija u svom tranzicionom raspadanju može oformiti samo takve mafijaške klanove, ali nikada i nacionalnu kapitalističku klasu i suverenu kapitalističku državu.“

Kako to da jedan levičar, lenjinovsko-trockijevske provenijencije, govori o uspostavljanju kapitalističke države? Pa, evo, šta o tome veli sam Lenjin: „Ne želimo da se vraćamo natrag na zanat, na kapitalizam bez monopolskog položaja, na kućni rad žena. Napred kroz trustove i ostalo, i dalje od njih ka socijalizmu!“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari