„Imam problem sa činjenicom da je 28 novinara dobilo cipele od Palme. Ali šta traži 28 novinara na otvaranju tržnog centra? Zato – licence“, sažeo je ugledni novinar na svom Tviter nalogu „brigu“ dela elitnog novinarluka. Zaključujem da je svako ko ima takav problem srećan čovek. Ili, bar, čovek bez novčanih problema.


U državi kurvarluka, gde evergrin perjanice nezavisnog novinarstva nemaju problem sa ilegalnim poslovanjima medijskih kuća, još imaju prolaz podele na palmine cipelaše i otmene novinare o kojima čitamo uglavnom u kontroverznom izveštaju Verice Barać i pogromu koji je doživela glede tog izveštaja, sve do smrti, nakon koje je postala neupitna po svim pitanjima, osim, gle, gle, po pitanju njenog, možda, ne tvrdim, „zabludelog“ mišljenja o medijskim kućama i pojedincima novinarima, sve je moguće.

Ja nemam problem s tim cipelama, mada se o samom događaju nisam posebno izvestila, niti ću. Imam problem sa novinarima koji su se davno izuli pred moćnim gazdama pa im cipele i ne trebaju, koji ne znaju danas šta znači nemati za lekove, hranu, medicinske usluge, i zašto je par Palma cipela za takve skuplji od Pulicerove nagrade, kao što je davno onaj par kobasica postao skuplji od celog Šekspira. Pozabaviću se radije problemom, a oni ga imaju, tih nesrećnika koji su uzeli cipele.

Pretpostavljam otišli neki, svega gladni novinari, kod Palme i dobili par cipela i nešto s roštilja za meze. Pa? Ne tako davno, nekad opozicione novinarske perjanice dobijale su od nekih drugih „naših“ egzotičnih političkih četinarki (nažalost zimzelenih) par stanova, i ostale nus-potrepštine za krkanlučki život večni. Pa, je li ko smeo da im zameri? Odavno su pogubljeni kriterijumi, a novinari koji su prvi „bili pametni“, još pre osme sednice, a naročito tu oko nje i akcentovano posle, znali da odrede cenu „davanja svoje krvi“, odrađujući i čitaoce i kolege, prodajući muda od labuda, pa im niko nije tražio licencu. A ko bi? Nego su se nauživali do danas, samo tako, i nazdravlje im. To su novinarske Kačavende, ne aludiram na seksualno, već na novčano i zlatoljubno opredeljenje koje su stavili ispred profesije. Kladim se da Kačavenda cipele nije nikad iskao u Palma-šopu, jer, đavo nosi Pradu.

Ne odnosi se ova priča samo na novinare, ponajmanje na Kačavendu. U zemlji gde caruje maligno siromaštvo koje ne bi umeo da opiše ni Viktor Igo sve da se udruži sa Dikensom, gde ljudi koji ne rade ništa do prodaju maglu pa čekaju povoljniji kurs da nam je preprodaju, nose Pradu, Armani, Lagerfild, etc, i kad idu do klozeta, grade svoj imidž pravednika na oštrenju svog geni(j)talnog etičkog pribora na novinarske plišane „zecove“ kojima su Palmine cipele „vrh“. Ne zato što nose marku „Palma“, već zato što i oni imaju elementarne potrebe, a nemaju pare, rade besplatno, bez honorara, bez plata, za njih su cipele isto tako neverovatan artikl kao za bogatog novinara stan, kuća, avion, doživotno nameštenje u bogatim stranim medijima (ničim zasluženo, najčešće), školovanje dece na najprestižnijim svetskim koledžima.

Palmu su, podsećam, da paradoks bude veći, izmislili novinarski preci-budže, onih koji se danas rugaju novinarima kojima su i Palmine cipele u sirotinjskoj Srbiji vredne bruke i toplog zeca kroz koji bi mogli proći jer su ih uzeli.

Već smo videli kako se u ime „odbrane Kosova“ krale patike. Ali i na to su nas podsećali oni koji, za ne znam čije novce, nose Pradu. Zlo je kad samo Palma i antipalma ostanu solventni za polemiku, a ona košta. I loša reklama je reklama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari