Sećate li se koliko je bivši premijer Srbije Vojislav Koštunica kritikovan što je rekao da onaj ko ne razume Guču ne razume Srbiju. Naravno, da po pitanju i same trube, ta truba nije jedina bitna za Srbiju. Trubačku slavu Srbije čini i truba Duška Gojkovića, ali i truba Zorana Erkmana koja se savršeno uklopila u Disciplinu kičme. Ali, iako se i po pitanju trube Srbija ne svodi na Guču, Koštunica je u suštini bio u pravu.

                       P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Ni Vojvodina se ne može svesti na muziku i stil Zvonka Bogdana, ali da li možemo da kažemo da Vojvodinu baš razume onaj koji ne razume Zvonka Bogdana? Ili bar Nenada Čanka, a videćemo malo kasnije što i njega.

Iskren da budem, nisam neki ljubitelj toga što peva Zvonko Bogdan, ali sam jednom sticajem okolnosti bio na njegovom koncertu. I čovek zaista ima stila. „Večeras ćemo pevati pesme, pjesme i pisme“, tako je najavio svoj koncert. I eto, baš toga sam se setio kad sam od, ono što se kaže, dobro obaveštenih izvora čuo da će Vučić izgleda za predstojeće pokrajinske izbore da primeni baš tu taktiku – pevaćemo pesme, pjesme i pisme, samo što će se to zvati stranka, liga i partija. Mislim, to mu dođe na isto. Kao da je „u načelu“ već skockana koalicija Socijaldemokratske partije Srbije, Lige socijaldemokrata Vojvodine i Socijaldemokratske stranka. Dakle, Rasim – Nenad – Boris. Uvreda je za zdrav mozak ako bi neko ovu koaliciju obrazložio samo „programskim sličnostima“, jer su tobože sve to „socijaldemokrate“. Po toj logici, samo da može, četvrti partner u toj koaliciji bio bi Savez nezavisnih socijaldemokrata Mileta Dodika.

Rasim LJajić bio bi „link“ ove koalicije. I u slučaju da se dva preostala koaliciona partnera popišmane posle izbore pa ne budu hteli koaliciju s naprednjacima. Svakom svoji mandati, a Rasim će ih imati dovoljno za emancipovan stav. Od ovakve koalicije Dačića i njegove socijaliste može samo da podiđe jeza. Ta stalna zebnja Tadića kao potencijalnog koalicionog partnera SNS, iako je Dačić uspešno ironizira, nije da ne ume zvučati zlokobno po socijaliste. Jer, za razliku od obilja socijaldemokrata koji mogu da se uvežu, ovakvi socijalisti jedinu pravu sestrinsku partiju imaju tek u Crnoj Gori – u Đukanovićevoj Demokratskoj partiji socijalista, ako je suditi po obraćanju Žarka Obradovića na Sedmom kongresu DPS prošlog vikenda.

Odgovor na „pesme-pjesme-pisme“ je posle koncerta Smaka šumadijski bluz – Ivica i Tomin sin. Prepakivanje ide po principu koga gde ima više, „ili nas naprednjaci (s Tomom) zajebavaju i jedne i druge“ (i Tadićeve i Dačićeve), kaže moj izvor kome iskustva ne manjka.

Nekad je u modi bio „desni centar“. Putinizacija srpske desnice je ispraznila taj prostor. Socijaldemokratija, uprkos upornim propalim projektima, i dalje je u modi. Ali to nisu, sem donekle LSDV, partije „ekstremnog centra“ (kao što je mogao biti LDP), te im ni koaliciona higijena nije prevelika. Sećate li se LDP koalicija s Vukom Draškovićem ili muftijom Zukorlićem? Slabo je ko, čak i članovi LDP, tu video neku „avangardnost“. Mnogo su veće bile zamerke.

Kapacitet „ekstremnog centra“ realno ima Čankova Liga i to u predstojećim izazovima može biti potencijalno jaka, uslovno desna pozicija. Integritet i državotvornost Srbije pre će odbraniti ovakva autonomaška partija jer srpsku desnicu sve više obuzima iracionalnost a Vučiću će očajnički biti potrebni vidljiviji saveznici u nadolazećim događajima. Kao što Vučić može svašta da kaže i potpiše, na čemu bi mu i stari LDP pozavideo, jer je bio težak nacionalista, a vlada fama da desničarima neke stvari lakše idu od ruke, tako bi, da je i više pameti u državi, i Nenad Čanak mogao svašta da kaže ispravno, a da ne slaže, u korist srpske stvari, jer da vidimo koji će to Bakir ili Kolinda da mu zamere da nije imao kao suza jasne stavove kad je trebalo.

Kad je onomad Čanak s „ligašima“ otišao na Gazimestan, ja to nisam doživeo samo kao performans. Koliko smo od tada do ovog Vidovdana naučili?

Sve ono što je u Jadovnu pre neki dan rekao Vulin u suštini je i tačno. Ali je rekao Vulin. Zato je za hrvatsku stranu to „provokacija“. Zar već ne bi bilo manje sarkastično da je predsednica Kolinda rekla „Čanak je Vučićev problem“. Da je, na primer, Čanak u ime države Srbije bio u Jadovnu i rekao o fašizmu i žrtvama kako on to zna, a da ne ugrozi katoličko-pravoslavni dijalog o Stepincu koji je papa Franja predložio.

Za sve ove godine lider vojvođanskih ligaša je dobio izvesnu „konzervativnost“, a ona svoj pun kapacitet dobija u spoju sa jasnim antifašizmom, što je kod srpskih klasičnih konzervativaca uvek dovoljno nejasno. Nakon rijaliti i „kafanskih“ epizoda, Čanak se normalizovao i među prostim svetom širom srpskih zemalja, i time upotpunio pazl „građanskog Šešelja“. Jako pragmatičnog.

Vučić sigurno razume Čankovu specifičnu težinu, kao što verovatno i ovaj shvata uzaludnost klasičnog opozicionog delovanja po starim mustrama u ovakvoj konstelaciji. I kad je njegov predlog lustracije zauvek i odavno nestao u DSS-DS maglama. I vidicima. Dakle, Čanak razume dijalektiku. I ideološku i darvinističku. Otuda će nakon dogovora Vučića i Čanka srce sistema distribucije EPS-a biti u Novom Sadu. Čanak čak misli da je ovo prva vlada koja ima osećaj da je Vojvodina deo Srbije. Lično mislim da je mnogo pametnije da Novi Sad bude centar EPS-a nego glavni grad Srbije.

Ponukan takvim razmišljanjima pre neko veče pitam jednu doajenku civilnog sektora u Srbiji zašto ne iskrenije prihvate Vučića kao novog lidera građanske Srbije? Pazite šta mi kaže: Prvo, da su malo nesigurni koliko je iskren a posle posve neočekivano – a šta ako počne sutra da propada pa i nas povuče? Da Borko Stefanović tako kalkuliše, zar bi levica u Srbiji imala budućnost?

Ali, i premijer ponekad ne treba da kalkuliše. Mogao je možda i još nekom od ministara, sem Zorani Mihajlović, da „preporuči“ da glasa za podršku britanskoj rezoluciji o Srebrenici. To ne umanjuje ministarkinu hrabrost. Naivni narod i neupućena inteligencija verovatno će i dalje ponekad reći da iza Zorane „stoje Amerikanci“. Tabloidi će napraviti Zoranin poster kao pikado metu za ostrašćene patriote. Možda baš oni koji simpatišu Vučića. Baš apsurdno. Da li možete da zamislite da je možda oko tog famoznog glasanja sve ipak bilo režirano; i ko je za i ko protiv, i ko je uzdržan i ko je navodno prvo bio za da bi posle taj glas bio povučen da bi se bilo suzdržano.

Vučić bi brže trebalo da konačno dođe do one druge obale Rubikona na koju ga je davnih dana poslao Vuk Drašković. Trudio sam se da analiziram onu omladinu koja je izašla da dočeka „orliće“. Sve to četničko, kvazipravoslavno busanje, te klinačke poruke Turčinu i Šiptaru, nije Vučićev saveznik. I tu ne pomaže ni održavanje veza s ruskom desnicom u Srbiji. Mladi četnici i navijači, i ono što je na vreme akademik Ekmečić egzaltirano nazvao sutrašnjom ruskom gerilom na Balkanu, sve teže prepoznaju Vučića kao svog lidera, tačnije ne prepoznaju ga uopšte.

Protekle nedelje stigao je izveštaj „Fridom hausa“ za period 2014. godine, i gde su Srbija i Hrvatska sa istim rejtingom – 3,68 – svrstane u „polukonsolidovane demokratije“. U suštini, izveštaj je maltene empirijski na tragu one lucidne opaske velikog sociologa Ralfa Darendorfa, koji je tranziciju komunističkih zemalja opisao često citiranom rečenicom: „Zemlje Istočne Evrope promenile su vlast za šest dana, zakone za šest meseci, institucije za šest godina, ali će im za promenu načina mišljenja i ponašanja njihovih građana – biti potrebno šezdeset godina.“ Ali, u zemljama gde ratna trauma i zločini dodatno prolongiraju tranzicioni hepiend, promena svesti je skopčana s talogom iskustva, traumom, arhetipom, narativima, pa i činjenicom da se svetski šampioni iz Srbije, iako još maltene deca, najviše oduševe kad čuju Baju Malog Knindžu, kao što ni hrvatski šampioni u bilo čemu i nisu pobedili ako pobedu nisu proslavili uz Marka Perkovića Tompsona.

Nisam se nadao da će mi tako nedostajati „Igra rokenrol cela Jugoslavija“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari