Naslušali ste se prethodnih dana objašnjenja zašto Vučić nema podršku elite (valjda intelektualne), a do koje mu je jako stalo. Tobože, Vučićev populistički model vlasti odbija takvu elitu, iako premijer nikako da se izbori sa nekom vrstom perverzne želje da se dopadne onom što se u nedostatku boljeg termina zove „građanska Srbija“. Posle mučnog i nepromišljenog gašenja „Utiska nedelje“ pokidane su, učinilo se, sve nade da će doći bar do razumevanja ako ne već do strateškog saveza prevazilaženjem starih animoziteta koji vuku korene još iz devedesetih godina.

Ishodi tog nesporazuma ponekad su bizarni. Elita o kojoj Vučić mašta, odmah iza nesumnjivog ljubimca broj jedan – zaštitnika građana Saše Jankovića – više se danas uzda u potencijalnog predsedničkog kandidata DSS i Dveri Đorđa Vukadinovića nego što ima poverenje u pojedince iz sopstvenih redova s kojima je premijer uspeo da postigne nekakvo razumevanje – od Verana Matića i Ivana Tasovca, do Tanje Miščević i Mikija Manojlovića.

Tek sada izgleda kao nedostižan san slučaj Ognjena Pribićevića, koji je od neformalnog člana kabineta tadašnjeg predsednika države Borisa Tadića stigao maltene do pola mandata kao Vučićev ambasador u Londonu. Nije da nema interakcije na liniji Vučić – elita, ali je problem što Vučić brzo svari svakog člana elite koji prihvati zov reformskih sirena. Od člana elite na kraju ostaje samo ljuštura nasukana na hridi „Beograda na vodi“ shvaćenog i kao metafora.

Da li se ipak greši kada se govori o nepovratnom nesporazumu Vučića i građanske elite? Ima li nade? Ima, ali je pitanje koliko ima na raspolaganju ili lageru Jelena Trivan koje Vučić može da nađe. Goran Vesić ili Dušan Spasojević (bivši ambasador u Turskoj) školski su primeri nekadašnjih bitnih kadrova Demokratske stranke koji ne samo da su umeli da se razumeju sa Vučićem, već im on čak daje poverenje da treniraju naprednjačke kadrove. Vesić je to radio još pre nego što je postao menadžer grada Beograda, a dok upravo čitate ove redove dragi čitaoci, Spasojević sa profesorom Zoranom Stojiljkovićem (još jedan iz elite koji se razumeo sa Vučićem) trenira mlade naprednjačke kadrove u vršačkoj „Vili Breg“, a sve u organizaciji nemačke fondacije „Hans Zajdel“.

U jednoj od varijanti objašnjenja trijumfalnog povratka Jelene Trivan, upućeni mi skreću pažnju na zaostavštinu odnosa Vučića sa Mikijem Rakićem do koje premijer drži. I koja se odnosi i na određeni kadrovski senzibilitet. Jelena je, naime, sa famoznog „Mikijevog spiska“. Na tom spisku su, čujem, i neki „Glasnikovi“ urednici koje je Ljušić poslao u Sibir, a Jelena ih sad rehabilitovala.

Bilo tako ili ne bilo, gospođa Trivan je munjevito i senzacionalno povratila veru u razumevanje Vučića i građanske elite u širokom idejnom spektru. Iako je to mogla da uradi manje upadljivo, jer za to nije „kriva“, Jelena se u prvom zvaničnijem nastupu kao v. d. direktora „Službenog glasnika“ slikala s Koraksom, u pozdravnoj reči mu odala priznanje, saslušala stoički kritike koje su Glasnikovi laureati Koraks i Draža Petrović uputili na račun vlasti i održala programski govor koji je sve što Vulin nije. „Pa jesmo li se za to borili“?, sećam se reči jednog simpatičnog naprednjaka nakon što je čuo ko je došao na Ljušićevo mesto. Tešio sam ga da je Tadić možda još više nesrećan u samopropitivanju, ali sam i dodao da nije lako običnom članu stranke, ili čoveku, da uvek najbolje razume viziju velikog vođe, iako ona u startu realizacije deluje kao šamar i obesmišljavanje same ideje višepartizma u Srbiji. Nisam ga mnogo utešio, mada vizija se polako odmotava i postaje sve jasnija. Toliko jasna da pomislim da se i sam Vučić ponekad nje uplaši kao naučnik kada nasluti na pragu kakvog je otkrića. Ko zna, možda iz te zebnje pomisli da je preterao, da je duh pušten iz boce – pa nervozno prebaci v. d. direktora da je prešla crtu, da je izigrala poverenje – da je u duši i dalje „žuta“ – iako valjda svi slutimo da ide vreme kada će najmanje „žutih“ biti kod Pajtića.

Direktorka Trivan je sa nasleđem njenog prethodnika Radoša Ljušića uradila najbukvalniju kulturnu dekontaminaciju, na kojoj bi i Borka Pavićević morala da joj oda priznanje. Primenjena je taktika spržene zemlje prema svemu što je Ljušić oličavao. Tabloidi su saznali za svaki kafanski račun na ime firme, žigosana je „seča knjiga“. U dobroj meri je gospođa Trivan rehabilitovala Ljušićevog prethodnika Slobodana Gavrilovića. I usudićemo se da prognoziramo da će se truditi da „optimalnošću“ predupredi ono od čega se tkala omča Gavrilovićeve diskreditacije – „predimenzioniranost“.

Smemo li reći da je „Glasnik“ danas Vučićev inkubator suštinski novih odnosa sa elitom? Njegovo ogledno dobro, najbolja naprednjačka kulturna investicija bez ijednog (koliko ja znam) naprednjaka u njenom drim-timu. Uvažavam ja i mišljenje privatnih izdavača koji tvrde da se preko „Glasnika“ odavno korumpira intelektualna elita koja radi u privilegovanim uslovima zaštićena od tržišta. U kontekstu kojim se bavimo temom, ipak je ovo cepidlačenje, iako donekle ne lišeno istine.

V. d. direktora „Službenog glasnika“ predstavila je pre neki dan u novootvorenoj knjižari u prestoničkoj Makedonskoj ulici novi urednički kolegijum ovog javnog preduzeća, na čijem čelu će biti, kao direktor izdavačke delatnosti, Petar Arbutina.

Podsetimo, Trivanova je, ubrzo nakon što je stupila na dužnost vršioca dužnosti direktora, pozvala u Glasnik Gojka Tešića, Jovicu Aćina, Branka Kukića i Gorana Petrovića, urednike koji su posle dolaska bivšeg direktora Radoša Ljušića 2012. godine otišli iz te kuće. Ona je tada za Danas najavila da će urednički tim upotpuniti i novim imenima, poput Vladimira Kecmanovića i Svetislava Basare. Kako je najavljeno, Kecmanović i Basara će pokrenuti nove edicije, dok će ostali urednici nastaviti život biblioteka koje su osnovali, dok je direktor Glasnika bio Slobodan Gavrilović.

Široka je lepeza Glasnika koji se, da budemo malkice patetični, vratio sebi. Tačnije – ponovo je pronašao svoju dušu. Od Vinavera i Koče Popovića do Vuka Karadžića i Kusturice. Od srpskih muzeja do beogradskih pijaca, od istorije bukvara preko knjiga o teorijama zavere do knjiga o teorijama tolerancije. Od boja, preko zvezda, do rokenrola i stripa. Trivanova je istakla da je razlog za ovu formaciju uredničkog tima verovanje da je Službeni glasnik elitni izdavač, zbog čega mora da ima najjači urednički kolegijum, te da njegovi članovi predstavljaju pluralizam mišljenja i poetika. Direktorka je najavila obnovu i unapređenje „Glasnikove“ knjižarske mreže. Da ne pominjemo da je tokom prva dva meseca od kako je preuzela dužnost, Glasnik uplatio sve dažbine državi i ubeđena je da će godinu završiti sa značajnom dobiti. „Dokazujemo da javna preduzeća mogu komercijalno da posluju, da budu pokretač privrede i da otvaraju nova radna mesta, a da kultura nije trošak ovog društva. Nismo tu da se takmičimo u kiču i šundu, već da srpsku kulturu odbranimo od kiča i šunda“, zaključila je Trivanova i još jednom nas ostavila bez daha. Čak ni Tasovac kao da nema političke snage za ovakve reči.

Tautologija je naoko prosta. Model „Glasnika“ preslikati u druga javna preduzeća. U praksi to nije lako. Da li su direktori EPS-a baš kao urednici „Glasnika“? Mogu li Železnice Srbije da se uhvate za nekog svog Gavrilovića; da li sumnjamo da bi Zorana Mihajlović bila manje hrabra u „Glasniku“, a verujemo li da bi Jelena Trivan smela da se zakune u auto-put do Požege kao što se kune u buduće poslovne godine Glasnika? Ali, ovo je inkubator, ovo je simbolički jako bitno mesto. I vidite kako Vučićev manevar sa Helen Trivan (kako je Basara zove) od konsternirajućeg postaje avangardan. Novi-stari uređivački kolegijum Glasnika je valjda i neki znak pozitivnog odnosa Vučića i elite, mada sam čuo i pakosna mišljenja da bi urednici bili elita samo da su odbili da budu Vučićeva i Trivankina intelektualna galanterija.

Da se ne lažemo; i premijer i deo „elite“ na koji on u stvari suštinski misli neće taj odnos uzajamne podrške izgraditi sve dok se „Utisak nedelje“ ne bude emitovao od 21 čas nedeljom na prvom programu RTS. Verujete u to?

Hajde za kraj da još malo sociologiziramo oko elite. Pogledajte ovo: Svetislav Basara rođen u Bajinoj Bašti, Goran Petrović u Kraljevu, Gojko Tešić u Lještanskom kod Bajine Bašte, Branko Kukić u Jelen Dolu kod Požege, Vladimir Kecmanović u Sarajevu, Petar Arbutina u Titovom Užicu, Jovica Aćin u Zrenjaninu. Da li će u Srbiji koja dolazi s „Beogradom na vodi“ biti moguća ovakva vertikalna pokretljivost u formiranju intelektualne elite, sa izuzetkom da je Kecmanovićeva „socijalna pokretljivost“ uslovljena i ratom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari