AUTORITET: Kod velikih stvari svi paze, na sitnicama se pokaže čovek. I autoritet. Da li, inače lucidni Mlađan Dinkić, srbijanska politička i sociološka krupnica, na ovaj detalj nije pazio kad je nasrnuo na državnog sekretara za finansije Slobodana Ilića? Sitnicu. I tako grubo narušio diskreciono pravo srbijanskog premijera da odlučuje (bar) o sitnicama. Kad su krupnice, već formiranjem Nacionalnog saveta za infrastrukturu, na svoja nejaka pleća preuzeli Mlađan Dinkić i njegov prijatelj Boris Tadić. Tek, Mirko Cvetković je odlučio da ponovo pronađe svoj politički autoritet, iako ga nije ni izgubio, jer mu nikad nije ni bilo dozvoljeno da ga stekne. I očito se oglušio o javni demonstracioni pokušaj Mlađana Dinkića da se umeša u unutrašnje poslove Demokratske stranke.

 I degradira Cvetkovića na posao izbacivača iz nepoznate valjevske kafane u koju sam nikad ne zalazi. Pošto je Cvetković, najzad, odlučio da radi posao koji su mu delegirali Mlađan Dinkić i njegov prijatelj Boris Tadić, Dinkić se kao pomamio i prozvao prijatelja Tadića da poslove izbacivača iz kafana na pogibeljnoj Ibarskoj magistrali, na koju sve više liči njihova Srbija (kao put koji uskoro neće voditi nikud), preuzme sam pošto „on zna da donese prave odluke i ja mislim da će ih i sada doneti“ i „u igru ubaciti svoje prave i najsposobnije ljude“. Pri čemu Dinkiću, čini se, ne pada na pamet da ni on ni njegov prijatelj Boris Tadić možda ne bi odlučivali o svemu da su se na mestu Mirka Cvetkovića našli pravi, i najbolji, ljudi koje Srbija ima, a ne oni koje (u džepu) ima Tadić. Dinkiću ni na pamet ne pada da bi neko u Srbiji imao da ga pita zašto Tadić koji „zna da donese prave odluke“ svoje prave i najbolje ljude nije na prava i najbolja mesta postavio odmah.

OPOZICIJA: Vlada Srbije, dakle, nema autoriteta, a opozicija nema snage. I, kako se i pretpostaviti moglo, tu je Dinkić da najzad bude i vlada i opozicija. Kad nema ko drugi. Bolje on nego Čeda. Na ovaj očiti „politički bezobrazluk i foliranje“, na uzurpaciju mesta i u vladi i u opoziciji, a posebno na krađu medijske pažnje, Čeda je reagovao tako što je smesta zatražio prevremene izbore. I bez obzira na razloge koji su ga na to naveli, politički instinkt Jovanovića ne vara. Za političku garnituru u kojoj se Dinkić trsi da zauzme Čedino mesto i u vladi i u opoziciji, verovatno je bolje da ne sačeka kraj mandata i završni račun. Mada gotovo svi u toj garnituri veruju da će malom zamenom igrača steći pravo da im se odgovornost za taj račun ne stavi na konto. Nego kome? Ko slučajno nije pogodio na koga je mislio Dinkić kad je rekao da je „prava opozicija slaba“ može se osloniti na Čedinu pomoć: „Istina je da je od ove vlade besmisleniji samo deo opozicije koju čini predsednik SNS-a Tomislav Nikolić.“ Mada se ne bi moglo reći da Dinkić i Čeda baš tako bezazlenim doživljavaju ćuteći miting SNS-a i njegov gotovo prevrat u stranku po uzoru na nemačke zelene, a ne bih ga bezazlenim doživljavala ni ja, stranačkim liderima je verovatno teško da poveruju koliko smo žilavi, ali sem političkih stranaka opstalo je još ponešto u Srbiji. Doduše očajno i zbunjeno, ali ipak još živo i, što je sa takvima očajnim i zbunjenim najgore, nepredvidivo. Prava opozicija ovoj vladi nije, na njihovu žalost, SNS nego uplašen i zbunjen narod. Zamena komunističkog terora tranzicionim, a raznih kolektivnih dresura korporativnim, nije u Srbiji usrećila većinu. Kako to kod profesionalnih usrećitelja obično i biva. Zato je za ključne stranke vladajuće opozicije najbolje da izbori budu čim pre. Za Srbiju bi, možda, najbolje bilo da oni u punom sadašnjem sastavu ostanu do kraja i plate račun. Umesto što nas pogušiše mlateći po našoj i njihovoj državi kao po prašnjavom tepihu kome je odavno potrebno dubinsko političko čišćenje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari