Ako od govneta napravite, da prostite, pitu, to će za govno biti veliki napredak, ali i muka duhu za majstora i konzumente. Može to biti estetski primamljiva i naoko hranljiva pita, ali to se – obrni, okreni – ne može jesti. U jednom momentu istorijskog razvoja ljudskog društva i kulture nekim je čovekoljubivim svatima palo na pamet da bi bilo baš šik da se od, nazovimo ih, govnavih strana ljudskog života napravi lepa pita, pa su prionuli na posao, a rezultat je ispao isti kao i sa klasičnom pitom. Za razliku, međutim, od govno-pite u klasičnom smislu te reči, čovekoljubive pite se u slast jedu. I još se pita: Ima li još?

Mislim tu na čitavu jednu lepezu „humanih“, „slobodarskih“ i „emancipatorskih“ ideja, ali ću se – zbog karakternih ograničenja – ograničiti na oblast takozvanih ljudskih prava. „Pravo na… bla, bla, bla“, tvrd vam stojim, jedna je od najzlokobnijih mistifikacija ovog sumornog, pesimisti tvrde i mračnog doba, ali još uvek nije izgubilo ništa od svoje kosmodisk-magije. Šta me je sabajle navelo na ovakav pesimizam glede raznoraznih prava. Bio je to naslov u Danasovom dodatku „Zdravlje“ – „Pravo na udisanje čistog vazduha“. Uh, sunce ti krvavo, pomislih, autor garant leleče protiv pušenja. Nisam pogrešio u proceni. Ali nemojte odmah se ibretiti, tema današnje kolumne nije borba za prava pušača.

Pravo na pušenje, naime, ne postoji. Kao što ne postoji ni pravo na nepušenje. Pušiti ili ne pušiti, to je, da kažemo, stvar slobodnog izbora, a u poslednje vreme, bogme, i debljine novčanika. Slično pravu na pušenju, recimo, i pravo na posao je čista budalaština. Dobro je – i nužno – imati posao, ali to nema veze ni sa kakvim pravom, nego sa slučajem, snalažljivošću, obrazovanjem, a ponajviše sa – srećom. Ne bih da ispadnem zagovornik obespravljenosti – mada i obespravljenost ima svojih čari – ali mi se čini da gorepomenuta „prava“ unose popriličnu konfuziju u svet ionako prepun konfuzije. Jer, pazite, ako nemate posao – što je u Srbiji čest slučaj – vi niste samo u škripcu, nego se osećate i obespravljeno, što dodatno pogoršava stvar. Rekosmo većda je jedna stvar nemati para, a sasvim druga stvar osećati se siromašnim, kao što je jedna stvar nemati posao, a dibidus suprotna nezaposlenost shvatiti kao manifestaciju kosmičke nepravde.

Došlo se do toga da se „pravo na“ smatra kao nečija tamo obaveza u odnosu na ponosnog vlasnika tog prava koji – iz ne nepoznatih razloga – očekuje da „pravo na“ deluje po sopstvenoj sili, kao sudska presuda. „Prava“, dakle, „na ovo ili ono“ ične poboljšavaju govnavost ovoga sveta, ali mic-po-mic ukidaju slučaj, sreću, snalažljivost, jednom rečju – spontanost. Autoru teksta „Pravo na udisanje čistog vazduha“ preporučujem, da ukoliko namerava da ostvari svoje pravo, ode na vijogor zvani Predov krst. Tamo još ima malo čistog vazduha. A ako mu je Predov krst daleko, neka pokuša da ostvario svoje pravu u Pančevu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari