Eh, ljudi moji, da Putinu nije Smajlovićke i Lazanskog, Ukrajina bi odavno izbila na Severno more, a unija s Vatikanom bila bi gotova stvar. Samo, kako nama sa takvim braniteljima (uvezenim iz bivših bratskih republika) ne ide dobro, to pojma nemam. V čjom sad djelo?

O onom zlosretnom kosovskodrvokradičkom puškaranju u koje se, kako to već ide, umešala i Edita Tahiri, koja drži da bi naša žandarmerija trebalo da se drži starih dobrih evropskih običaja i da drvokradice i dalje deset puta upozorava pre nego što otvori vatru, a Lazanski, kao iskusni paravojni čovek koji puške i pištolje voli – tako kaže – iz evropskijih razloga nego dama Tahiri, smatra da se vatra otvarati mora posle prvog upozorenja. Ko je tu u pravu? Pa zna se – onaj ko potegne prvi. Takva su pravila puškaranja, naučio sam ih tokom vojnog roka u 63. Padobranskoj brigadi, gde oduživah dug bivšoj otadžbini, za razliku od Lazanskog, koji je (mojih je godina otprilike) u to vreme garant mastiljario u nekoj pešadijskoj četi „VP bogu iza nogu“.

Jebeš, more, Lazanskog, vraćamo se mi na temu koju povodom puškaranja pokrenuh pre neki dan, naime – na postavljanje stvari sa glave na noge. Hajde da to postavimo ovako: ako nema drvokradnje, da li će biti drvokradičkih oružanih sukoba? Jok more. Tu je i Bob Marli saglasan sa mnom – No woman, no cry. Idemo dalje. Države (zajednice) koje drže do sebe i koje gledaju da se lepo organizuju, rade na tome da krađu drva (i svega ostalog) spreče tako što će svojim građanima omogućiti uslove da drva (i ostalo) kupuju za pošteno zarađeni novac, a ne da propisuju koliko puta valja viknuti „stoj, pucaću!“.

Nema država gde nema drvokradica, ali ima država u kojima drkvokradnja nije državno pitanje, tradicija i način života (i smrti), nego eksces koji se ne završava oružanim sukobima, nego rutinskim apšenjima, kao, recimo, sa džeparošima. Čitajte malo istoriju Jugoslavije, tutumraci, pa se obavestite koliko je (raznonacionalnih) glava palo između „dva rata“ na tlu počivše Kraljevine zbog šverca duvana. Možda bi – da sam u to doba živeo – pala i moja, jer sam sklon duvanu, pogotovo dobrom, ali po mogućstvu jeftinom, što je, da kažemo, teško sklopiva kombinacija. E, zec leži u teško sklopivim situacijama, koje se, takav je ovaj svet, ipak nekako sklope. Da bi nedovršene države (i državnici) kakva je ova naša (i ovi naši) našli opravdanje za postojanje, one nađu načina da dobro plate Smajlovićke, Lazanske i Tahirije da palamude kako je glavni problem u tome koliko puta viknuti „stoj, pucaću!“ Da vam nešto kaže uncle Bas, bivši komandos, koji je u 63. Padobranskoj brigadi utuvio neke jednostavne stvari. Prvo, bato, pucaš, pa onda vikneš stoj, a i ne moraš, ko će čuti? Ideja civilizovanog života je kako ne doći u situaciju da pucaš. A kako ne doći u tu situaciju, pitajte uncle Smajlovićku i aunt Lazanskog. Oni imaju odgovore na sva pitanja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari