Baveći se u Prištini, u ruke mi je došla monografija „Faruk Begoli“, koju je napisao Jeton Neziraj – knjiga ne tako nova, iz godine 2008, ali sveža i, u isti mah, drevna. Bilo svakog opisanog postupka i izjave slavnog jugoslovenskog glumca i kosovskog profesora glume u njoj, ta žila kucavica svake njegove misli i emocije, jeste rečenica: „Čovek živi da ne bi pao na kolena“. Ja za bolji, jasniji i jednostavniji moralni savet, da ne kažem „etički program“, od ovog Begolijevog, nisam čuo.

 Kao što je disonantnu protivrečnost ljudskog bivstvovanja uspeo da izrazi pomenutom jednostavnom i jedinstvenom frazom, muzičkom koliko i značenjskom, tim, dakle, smisaonim akordom koji poziva na usuđivanje, Begoli je uspevao da živi životom iz kojeg taj akord odjekuje. Uspevao je da svojim stavom i ponašanjem razobličava lažne paradokse nacionalnih podela, i da, u kontekstu srpsko-albanskog permanentnog sukoba, začuđuje i razbešnjuje palanačke duhove sa obe strane ove strašne i krvave linije. Nekoliko prizora iz njegovog života, dovoljno je da ovde to ilustruje. A bolje je reći: da to iluminira.

 Begoli je rano ostao bez oca, u prvoj godini života. Oca su mu kao predratnog albanskog bogataša, veleposednika iz Peći, dakle, kao narodnog neprijatelja, na smrtnu kaznu osudile nove, komunističke vlasti, a Faruk će na početku svojih dvadesetih godina, već kao student druge godine glume u Beogradu, na filmu postati oličenje čedne zanesenosti i požrtvovanosti skojevca. To nije bilo glumačko pretvaranje, nego izraz istinskog uverenja mladog čoveka, izraz njegovog poštenja i verovanja u svrhu date reči, kakvo će sa sobom poneti u grob.

 

 Sin kosovskog latifundiste i protivnika kolektivizma, bio je i ostao simbol jugoslovenstva i borbe za ravnopravnost i socijalizam. Nema drugog filmskog Ive Lole Ribara do Faruka Begolija.

 Otac ima svoj život, a sin ima svoj put, na kojem ima mesta za ljubav prema ocu, ma koliko mu se život razlikovao od sinovljevog.

 U jeku kosovskih demonstracija protiv politike Beograda, sa zahtevom za proglašenjem (Socijalističke) Republike Kosovo, na početku osamdesetih godina prošlog veka, Faruk Begoli će izjaviti da je za njega Beograd, gde je tada i živeo, njegov grad, i da mu je svaki povratak u njega – povratak kući. To će izazvati revolt brojnih albanskih intelektualaca na Kosovu. A Faruk je, naprosto, umeo da ignoriše lažne paradokse, i da razdvaja ono što zaluđena svest u svojoj obnevidelosti spaja. 

U vreme aparthejda na Kosovu, kad režim Slobodana Miloševića, iz institucija kulture i vlasti proteruje Albance, kad sa Fakulteta dramskih umetnosti u Prištini moraju da odu albanski profesori, Begoli, kao učitelj glume, uključuje se u paralelan sistem institucija, koje se tada tek stvaraju, a postaće osnova novonastaloj državnosti. Ubrzo, on osniva i pozorište za decu „Dodona“, u kojem se prikazuju i politički intonirane predstave protiv represivnog režima iz Beograda. Većinu od njih, on sam režira.

 Na početku NATO bombardovanja, njegovu studentkinju, tek diplomiranu glumicu, Adrianu Abdulahu, ubijaju, u jednom kafiću u centru Prištine, srpski policajci. Faruk u svom pozorištu, iako je to strogo zabranjeno, održava komemoraciju, a svojim studentima ne dozvoljava da odu u Uroševac, rodni Adrianin grad, na sahranu, čuvajući im živote.

 Tokom intervencije NATO-a, dok srpske militarne snage iseljavaju albansko stanovništvo sa Kosova u Albaniju i Makedoniju, Begoli odbija da ode iz grada. Skoro svakog dana pozivaju ga prijatelji iz Beograda, nudeći mu pomoć i utočište. Među tim glasovima ističe se glumac Josif Tatić, Farukov najbolji drug. Ali, Faruk to odbija. Drugarstvo Faruka Begolija i Josifa Tatića. dirljivo je. (Josif i Faruk, to mi danas izgleda kao nekada Boro i Ramiz.) Faruku teško pada što Josif zbog njega pati.

Danas su obojica pokojni. Josif Tatić, odličan glumac, kako stvari stoje u priči i ljubavi Faruka Begolija, čovek je još bolji, što je retkost vredna divljenja i stalnog pomena. „Drugarstvo nema vere, nema etniciteta. Drugarstvo poštuje čoveka“, kaže Begoli.

 Jednog dana, dok se na televiziji prikazuje film „Operacija Beograd“ – jer je RTS, u toku NATO bombardovanja, i preko dana emitovao partizanske filmove – film reditelja Žike Mitrovića, u kojem Faruk Begoli igra glavnu ulogu, u Farukov stan u Prištini upadaju srpski policajci i dva sata maltretiraju Faruka i njegovu porodicu, najpre preteći da će ih iseliti, a zatim da će ih ubiti. Faruk veli da je u početku drhtao od straha, a zatim ga je spopala srdžba pa je, poput filmskih junaka koje je u mladosti glumio, počeo da viče na policajce i da ih izaziva da pucaju u njega, govoreći im da su bedne kukavice. Policajci su iz stana otišli odnoseći samo novac.

 Po završetku rata, posle poraza Miloševićevog režima na Kosovu i povlačenja srpske vojske, najzad u slobodnoj domovini, Faruk će, iste te 1999. godine, dati ostavku na funkciju predsednika Udruženja pozorišnih stvaralaca Kosova, uz obrazloženje da je posredi „poraz svih, uključujući i njega samog“. Kakav čovek!

Knjiga o Faruku, Farukova knjiga, ostaje u sećanju kao trag drugarskog dodira.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari