Tako to ide na prostorima bivše Jugoslavije, na kojima vlada večna oskudica vremena, prostora, deterdženata, cigaret papira, svega ostalog, uostalom, pomislih.

Kud god čovek da krene na tim otrcanim prostorima, gde god da zakorači, neminovno se sudara sa nekom novonastalom državicom i dopada šaka njenih pljačkaških pograničnih postrojbi. Isuviše je, pomislih potom, država na ovom svetu, a naročito su se namnožile u jugoistočnoj Evropi, trebalo bi taj broj svesti na razumnu meru pre nego što se stvar otrgne kontroli, ako već nije prekasno, prekasno je, pomislih. Strogo uzev, osim starih, oprobanih država, Francuske, Španije, Turske, Rusije, Austrije, i donekle Švajcarske, sve ostale države – dobrog ukusa i dobrobiti prostora radi – uopšte ne bi trebalo da postoje, a još manje bi trebalo da postoje njihovi glavni gradovi, dojučerašnje kasabe, koje se od pre izvesnog vremena lažno predstavljaju kao svetske metropole, a svet im veruje na reč, u stvari se samo pretvara da im veruje, iz niskih pobuda kako ćemo videti. Ja i inače o metropolama mislim sve najgore, verovatno ću jednom prilikom objasniti i zašto, mogu misliti, pomislih, šta tek mislim o pseudometropolama, ja, koji u suštini, nemam ništa protiv kasaba, sve dok se ne otrgnu kontroli i ne pomahnitaju. Naprotiv! Kasabe smatram najprobitačnijim mestima za život ljudi od duha, ako takvih još ima, nađe se ipak još poneki. Egzistirati u kasabi – jedna je od najtežih duhovnih vežbi, strpljivo podnositi tegobu kasabe – isto je što i nositi krst, ili gotovo isto, kako okreneš, danas boljeg krsta nema. Kasabska beda, kasabski čemer, kasabska podlost, kasabska zloba, kasabska tupumnost i neprestane kasabske frustracije naprosto teraju čoveka da se pod visokim pritiskom kasabskog zloduha sabije u samog sebe, nema drugog puta, duhovnost je u modernom svetu spala na niske grane, malo je ko u stanju da Duhu poveruje na reč, da prezre svet; sve dok mu svet ne nanese mnogo poniženja i zala, ne ostavljajući mu praktično nikakvog izbora, malo je ko spreman da se odrekne sveta, a ako ga se i odrekne, onda to odricanje bude neiskreno, polovično, žalosno je, ali je tako. Pomisao, recimo, da se Zagreb – u suštini provincijska kasaba u koju sam nekada rado odlazio, a u kojoj nisam bio čitavih dvadeset i četiri godine – sada nalazi u drugoj, prividno nezavisnoj državi, ispunjavala me je smesom protivurečnih osećanja, pojačanih panikom koja me je obuzela kada sam bacivši pogled na instrument tablu video da mi je rezervoar gotovo prazan.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari