Šta bi sa onim filantropom Asanžom? Nestade iz centra pažnje ko jaje s groba? Ništa zato. Upražnjeno mesto zauzeo je novi globalni dobročinitelj, Edvard Snouden, simpatični momak kome je naprasno dozlogrdilo služenje Molohu.

Ne znam za vas, ali meni je – cenjeni publikume – već i Asanž bio pomalo sumnjiv, a kada je reč o Snoudenu, sumnja mi je – da parafraziram jednog velikana – mnogo dublja od nade. Zašto mi je Asanž bio sumnjiv? Sad ću da vam kažem. Vaktile sam ovlaš pregledao listu mračnih tajni koje nam je Asanž blagoizvoleo otkriti i našao sam da su sve te tajne najobičniji luk i voda. Štaviše, otišao sam u sumnjičavosti tako daleko i ustanovio da Asanžove tajne uopšte i nisu tajne nego najobičnije indiskrecije, fragmenti diplomatskih ogovaranja, kuloarska proseravanja i tome slično. A zašto se onda – ciknuće paranoici – podigla onolika furtutma? Zašto mu je Imperija radila o glavi? Zašto je filantrop konačio (i možda još uvek konači) u ambasadi jedne latinoameričke zemlje? Na to pitanje, fakat, nemam odgovor? Ali imam pitanje: Zašto se iznebuha pojavio, pa netragom nestao ptičiji grip. Mislite malo o tome.

I tako! Taman Asanž ode ad acta, eto ti ga Snouden. Dečko je na neodređeno vreme radio za opaku CIA (ili još opakiju NSA) na poslovima prisluškivanja bližnjih; imao je – sam kaže – lepu platu, lepu ženu, lepu kuću, ali mu je u jednom momentu proradila savest, došlo mu, da kažemo, iz dupeta u glavu, pa je odlučio da svetskoj javnosti obznani kakvim se sve nečasnim i nemoralnim stvarima bavi njegov dojučerašnji poslodavac. Zamislite samo: prisluškuje telefonske razgovore, čita elektronsku poštu, zaviruje u bračne krevete, postavlja kamere i mikrofone, jedno rečju – čuda i pokore. Mora da se ona Udbina pustolina na Banjici tresla od smeha kada su tamošnji operativci pročitali Snoudenovu ispovest. A šta je meni tu smešno, sigurno će se zapitati teoretičari zavera? Sve mi je smešno. Zato što čisto sumnjam da na ovom svetu postoji makar i jedna budala koja veruje da se tajne službe drže nekakvog moralnog kodeksa i koje drže do nečije privatnosti. (Zato su se i smejali naši Snoudeni.) Stvar postaje još smešnija kad se opsetimo da se prisluškivanje takoreći i privatizovalo. Nije ono više ekskluzivno tajnoslužbena stvar. Jok, more. Daleko od toga. Svaki hadžija spreman da odreši kesu i da iskešira dvadesetak hiljada evra može na slobodnom tržištu da kupi opremu o kakvoj je naš najpoznatiji prisluškivač Leka Ranković mogao samo sanjati. Nemojmo, konačno, sve drvlje i kamenje svaljivati na tajne službe. Ni takozvana javna bezbednost ne preza od nadzora nad sirotinjom rajom. Evo, kažu, instaliraće kamere na autoputnim naplatnim rampama, pa ako – na sledeću rampu stigneš prevremeno – ode dozvola i odrapiše ti globu. Da ne dužim. Nije sve izgubljeno. Ko hoće privatnost, neka ide off line, neka odjavi mobilni i neka ne izlazi na ulicu. U suprotnom – neka ne kenja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari