Gavrilo je postao srpska „mocart kugla“. Tako su se bizarno seni mladobosanaca srele sa bečkim izlozima. Zar zaista mislite da će išta ostati od svih literarnih i pozorišnih projekata posvećenih Gavrilu Principu, a koji su tezgaroški sklepani za obeležavanje sto godina sarajevskog atentata? Ali pulp fiction je legitimna stvar. U tim formatima nešto će možda i preživeti. Jer kao što napisa negde Andre Žid, kič se konstatuje i meri samo stepenom naših asocijacija.

U Srbiji su one prilično šarolike, jer Princip inspiriše u luku od Biljane Srbljanović do Milorada Vučelića, ali ne kao što su 1994. to radila „Otvorena vrata“ (TV serija). Danas u Principa svako učitava šta hoće, i sve te interpretacije na paradoksalan način koegzistiraju kao legitimne pulp forme; od Apisa preko Principa do Ace Tomića; od Principa do Ive Lole Ribara… Sigurno da bi Leonardo Dikaprio dobro odigrao i Principa i Pupina, ali je šteta po srpske nacionalne interese i „promenu svesti“ što Pupinu posvećujemo neuporedivo manje pažnje nego Principu (to se ne odnosi na SANU). I u kontekstu epiloga Velikog rata. Naravno, potencijali Gavrila kao pop ikone su veći, kao što je neupitna i sama senzacionalnost okrugle godišnjice sa dve nule koja i od istoričara pravi pop zvezde (Kristofer Klark – „Mesečari“).

Tesla je bio i neka vrsta mistika. Odatle on inspiriše i futurologe, SF pisce i hevi metalce (bend „Tesla“ iz Sakramenta). Ali zbog tog misticizma pomešanog sa činjenicom da je Srbin, Tesla inspiriše i nacionalne de luks budale – pa otuda i „tajna oružja“ i sve ostalo. Nisam sreo neku nacionalnu budalu da je inspiriše Pupin. Nema „materijala“.

Sećam se reči akademika Petra Miljanića koje je izgovorio u zimu 2004. otvarajući u Galeriji nauke i tehnike SANU izložbu povodom 150 godina od rođenja Mihajla Pupina naglasivši da nije vreme da se Srbi hvale Pupinom. Iz Miljanićevih reči zaključilo bi se da čak nije ni ukusno. Već da jedino što možemo, i što bi bilo ispravno, to je da probamo da se ugledamo na to kako je Pupin živeo i radio. Deset godina je prošlo od te izložbe. Da li danas treba više da se hvalimo Pupinom? U smislu koliko smo se ugledali na njega.

Ne treba zaboraviti da je Pupin otišao u Ameriku kad u Srbiji nije bilo ni električnog osvetljenja, ni telefona. Sad, kad su srpsko-nemački odnosi u modi, podsetimo da je inženjerski deo Pupinovog rada svoju punu afirmaciju dobio baš u „Simensu“. Svoj patent naučnik je prodao ovoj kompaniji za tada astronomskih milion dolara, a to bi bilo otprilike kao kada bi se danas neki Srbin slučajno zvao Bil Gejts pa nekome prodao „vindouz“. I prvi telefonski aparati izašli iz domaće fabrike „Pupin“ napravljeni su po licenci „Simensa“, kompanije koja je bila pokrovitelj obeležavanja jubileja 2004. Pupin je otkrio i sekundarno Rentgenovo zračenje i pronalazak za brzo dobijanje snimka, a na izložbi su tada prikazane ploče i cev koje se i danas primenjuju u radiologiji. Izložba je bila multimedijalna: Sofisticirani plazma ekran, ali i mehanički model talasnog kretanja (najznačajniji naučni i stručni doprinos Pupina je u oblasti prostiranja talasa), kao i još neki modeli koji čas podsećaju na minijaturne orgulje za Bahove fuge, čas na šivaću mašinu nečije bakute. Ovisno od toga koliko ste retro tripozni.

Na zidu gledam svoju staru reportažu, i jedna pomalo nadrealna slika među svim tim skalamerijama: Deset volova vuče zvono teško 2. 300 kilograma. „Ako Srbija pobedi, kao što hoće ako Bog da, ja ću nabaviti jedno veliko zvono za Ohrid i nazvaću ga Zvono slobode“. I, zaista, nacionalno utemeljeni Pupin je naručio u Ljubljani, preko svog prijatelja dr Nika Županića, veliko zvono od 2. 300 kg, koje evo već godinama bruji u Svetoklimenskom gradu. Ove Pupinove reči odnose se na Balkanske ratove, a zvono je kupljeno nakon Prvog svetskog rata. Da elektrika ne zaboravi etno postarao se tada Etnografski muzej sa vitrinom u kojoj su izloženi predmeti podneblja iz kojih je Pupin potekao. A rođen je 9. oktobra 1854. u Idvoru, u Banatu, „malom selu koga ne možete naći ni na jednoj zemljopisnoj karti“, kako je opisao rodno mesto u svojoj biografiji ovaj veliki čovek.

Na Kolumbija koledžu Pupin je najpre predavao matematičku fiziku, a zatim i nauku o toploti, hidrauliku i dinamiku. Pupinovi kalemovi postali su epohalno otkriće zaštićeno patentima. U SAD njegove patente otkupila je „Američka telefonsko-telegrafska kompanija“. Počela je epoha „pupinizacije“ koja je za oblast telefonije imala značaj evangelizacije. Sa Pupinovim kablovima prenos telefonskih signala postao je moguć u međugradskim razmerama. I to je bio ogroman skok u razvoju telefonije. Po nekim izvorima, 1936. godine u SAD je bilo u upotrebi 8, 5 miliona Pupinovih kalemova na oko 5 miliona milja kablova i 4 miliona vazdušnih vodova. „Pupinizacija“ je, smatraju stručnjaci, u prvih 25 godina primene uštedela Americi više od 100 miliona dolara, a njen značaj se smanjio sa razvitkom elektronike.

Veliki naučnik bio je i plodan pisac. Autobiografija „Od useljenika do izumitelja“, objavljena 1923. u SAD, donela je Pupinu Pulicerovu nagradu. Iako verovatno tada nije ni sanjao „Matriks“ ili „Terminator“ epopeju, objavio je i knjige indikativnih naslova – „Novu reformaciju“ i „Romansu mašina“ – u kojima je izneo svoje viđenje nastanka nauke o elektricitetu i razvoja društva pod uticajem tehnike. Priredio je i knjigu o spomenicima južnih Slovena, afirmišući tako njihovu zajedničku državu. Prvi je Srbin koji je postao član Američke akademije nauka.

Pupin je bio prvi diplomata Kraljevine Srbije u SAD. Ostao je upamćen kao vešt političar i veliki humanista organizujući pomoć Srbiji i Crnoj Gori u doba Balkanskih i Prvog svetskog rata. Davao je, što se kaže, i šakom i kapom: i crkvama, i školama, i muzejima, i talentima. Na osnovu Memoranduma koji je uputio 19. aprila 1919. Vudro Vilson, predsednik SAD, dao je izjavu o nepriznavanju Londonskog ugovora saveznika sa Italijom, tako da su tada za Jugoslaviju bili spaseni: Bled, Triglav, deo Dalmacije. Međumurje, Baranja, deo Ohridskog jezera i Banata. Kada su SAD ušle u rat 1917, na Kolumbija univerzitetu Pupin je organizovao grupu za istraživanje tehnike otkrivanja podmornica.

„Od useljenika do izumitelja“ bila je školska lektira u američkim školama. Sa iskusnijim kolegom Acom Vlajkovićem, jednim od boljih poznavalaca srpske dijaspore, za ovu priliku izdvajamo četiri Pupinove pouke koje treba da budu putokaz u razvoju naučne misli. To bi valjda i svi današnji „doktorandi“ i oni koji misle to da postanu morali imati u vidu.

– Prvo, da se mora poštovati svako pravo znanje.

– Drugo, da se takvo pravo znanje može steći samo napornim radom, kroz mnogo godina.

– Treće, da u sticanju znanja ima isto toliko radosti koliko i u igri, samo ako to umemo da vidimo.

– Četvrto, moramo razumeti da nema onoga koji ne greši, da nema onoga ko zna sve i da zbog toga moramo svemu pristupiti krajnje oprezno i kritički, dok sami o tome ne donesemo sopstveni sud. Taj sud mora se takođe uzeti sa velikom rezervom.

Izložba iz SANU 2004. bila je tada uz onu fotografija Helmuta Njutna apsolutni prestonički fancy. I kao da tim Njutnovim razgolićenim ženama samo fale „Simensovi“ oldtajmeri i Pupinovi kalemovi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari