Izraelci i Palestinci su zatočenici zapečaćenog mehura, u kome obe strane nalaze opravdanja za svaki korak i postupak koji čine. David Grosman, rođen u Jerusalimu pre šezdeset godina, književnik svetskog ugleda, postavlja ovu jednostavnu dijagnozu Gordijevog čvora, koji se još jednim brutalnim obračunom ne raseca.


Grosman je, sa Amosom Ozom – ništa manje značajnim piscem – jedan od najcenjenijih advokata palestinsko-jevrejskog mirnog suživota u dve države, jedne još u nastajanju i druge i posle šezdeset pet godina postojanja i mnogih ratova izložene opasnom neprijateljstvu sledbenika nepomirljivog arapsko-islamskog radikalizma, koji joj ne priznaju opstanak.

Grosman, koji je svoj vojnički rok početkom sedamdesetih proveo u obaveštajnoj službi izraelske armije, a 1988. otpušten iz državnog radija „jer nije bacio vest da je PLO proglasio državu i priznao Izraelu pravo na postojanje“, izgubio je 2006. u južnom Libanu dvadesetogodišnjeg sina Urija, regruta usmrćenog protivtenkovskom granatom pripadnika Hisbule. Sada se u Jidiot ahronotu i Njujork tajmsu oglasio gotovo apostolskom potragom za zakasnelim razumom obeju strana: „Kako se, za ime boga, gušimo u tom mehuru, više od jednog veka.“

David Grosman podseća: „Izrael s pravom navodi da se nijedna zemlja na svetu ne bi uzdržala da ne odgovori na neprestane napade kakvi su ovi Hamasovi ili na pretnje tunelima prokopanim iz Gaze. Hamas, sa druge strane, pravda svoje akcije tvrdnjom da su Palestinci još pod okupacijom i da stanovnici Gaze izdišu pod blokadom, koju je zaveo Izrael. I jedni i drugi su u pravu, a drže se zakona nasilja i rata, osvete i mržnje. Kako ja ne mogu da pitam Hamas, niti da kažem da razumem njihov način razmišljanja, obraćam se vođama moje zemlje, premijeru Benjaminu Netanjahuu i njegovim prethodnicima: kako ste mogli da potrošite godine od prošlog sudara bez započinjanja dijaloga, čak i bez najmanjeg nagoveštaja dijaloga sa Hamasom, ne pokušavajući da promenite našu stvarnost nabijenu eksplozivom? Zašto je, svih prošlih godina, Izrael izbegao razborite pregovore sa umerenim i pristupačnijim delom palestinskog naroda, kao postupkom koji je mogao da posluži i kao pritisak na Hamas? Zašto ste čitavih dvanaest godina ignorisali inicijativu Arapske lige, koja je mogla da okupi arapske države da nametnu – možda – kompromis Hamasu?“

Svojevrstan eho dolazi od drugog književnika, isto tako žestokog kritičara izraelske okupacije i jednog od tvoraca pokreta Mir sada. Amos Oz u emisiji nemačkog radija ovom prilikom kaže: „Jedini način da se suzbije agresija je, nažalost, sila. Moja rođaka koja je preživela nacistički Holokaust uvek je podsećala unuke i praunuke da joj 1945. život nisu spasli demonstranti noseći parole i cveće, nego sovjetski vojnici i njihove automatske puške.“

Istraživanje Izraelskog instituta za demokratiju – prenose agencije – pokazuje da je za 95 procenata izraelskih Jevreja kampanja u Gazi opravdana, a manje od četiri odsto anketiranih misli da je „armija upotrebila preteranu silu“.

Nepremostiv jaz je: nema mira dok prete Hamasove rakete i tuneli (u kojima su pripremljeni motocikli za brze samoubilačko akcije) iz kojih iskaču teroristi, ali i upornost pobornika treće intifade da je omča sedmogodišnje blokade neodrživa, bez obzira na žrtve. Pokušaji samo prekida vatre, daleko od posla pomiritelja, još su krhki i nesigurni.

Izrael ne odustaje od obavljanja nedovršenog posla: da slomi Hamas ili bar da ga kritično oslabi, bez zaposedanja teritorije Gaze. Pominje se (ministarka Cipi Livni) postavljanje podzemne barijere, duž granice.

Hamas pokazuje da nema posebnog razloga da okonča treći sukob u poslednjih šest godina. Kao i u prošlosti veliki broj civilnih žrtava i razaranja pojačava opšte raspoloženje protiv Izraela, pa – nalaze analitičari – to „stvara uverenje u Gazi da će konačno biti podignut međunarodni pritisak, dovoljan za ukidanje blokade i oslobađanje Palestinaca iz zatvora“.

Zanimljiva je provera raspoloženja u 23 zemlje – pre pohoda na Gazu – objavljena u Ekonomistu o dobrom ili lošem uticaju Izraela na svet: sa 26 procenata u minusu jevrejska država se našla ispod Rusije i samo ispred Severne Koreje, Pakistana i Irana. Pritom Ekonomist navodi da je čak u Americi udeo onih koji misle da je akcija protiv Palestinaca neopravdana od 2002. godine porastao na 39 odsto. Grosman, između jave i sna, računa na povratak iz ambisa. „Ako to ne učinimo, zajedno ćemo, Izraelci i Palestinci – omamljenih glava, udruženi sa beznađem – nastaviti u žrvnju sukoba, koji mrvi i uništava naše živote, nade i ljudske osobine.“ Prizori iz Gaze ne ohrabruju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari