Sećate li se Danila Ž. Markovića? Bio je ministar prosvete u Slobino vreme, od 1989 do 1993. godine, potpredsednik Vlade Srbije, ambasador u Moskvi. Smatralo se da je bio porodični prijatelj bračnog para Milošević-Marković, da je „pogurao“ akademsku karijeru Mire Marković, što mu je navodno pomoglo da napreduje u politici. On se ipak najviše ponosio time što je još 1990. dobio počasni doktorat moskovskog Univerziteta Lomonosov.

Pre njega su, govorio je, ovo priznanje dobili samo Aleksandar Belić i Pavle Savić. Iz politike se povukao još pre pada Miloševića s vlasti. U intervjuu Vremenu indikativnog naslova „Pretežak za prevrtača“, iz 1999, govorio je: „Neki moji drugovi možda sada ne dele moje shvatanje. Ponekad se pitam da li su se onda pretvarali ili se pretvaraju danas.“

Danilo Ž. Marković nije imao nikakve sličnosti sa današnjim ministrom prosvete Srđanom Verbićem, ali su njihovi ministarski problemi slični. Para za prosvetu ni u Markovićevo vreme nije bilo, nema ni danas. Štrajkovali su prosvetari tada, štrajkuju i danas. Štrajk je pomogao Danilu Ž. Markoviću da uđe u legendu. Njegovo delo, ako ga je i bilo, davno je zaboravljeno, ali je zato postao junak dva nezaboravna slogana – „Ž. Danilo, sram te bilo“, koji su smislili ljuti prosvetari, i mnogo poznatiji „Dačo, care, ne daj pare!“, kojim su odgovorili đaci kojima je odgovarao štrajk nastavnika i neočekivani raspust usred školske godine. Ako se dobro sećam, poslušao je Marković đake i pare nije dao.

Premijer Aleksandar Vučić takođe ne može da se poredi sa nekadašnjim ministrom prosvete Srbije, ali je nedavno u Koceljevi, na pitanje da li će vlada odobriti kupovinu novog državnog aviona, poručio: „U ovom trenutku nemamo ni pravo ni novac da kupujemo avion, a ako hoćete i ne dam pare“. Tako je: „Aco, care, ne daj pare“. Ako para nema za helikoptere za hitne slučajeve i prevoz bolesnih građana, što nam je pokazala i helikopterska nesreća u kojoj je 13. marta stradalo sedam ljudi, ne treba da ima ni za avione za državne funkcionere. Letite redovnim linijama. Dakle, načelno izjavi premijera Vučića nema se šta prigovoriti. Ali… ton „ja, ja,“, „ne dam“ nepotreban je. Znamo da je Vučić „sve i svja“ u ovoj zemlji, ali pare o kojima se govori nisu njegove, već naše, iz budžeta koji pune svi građani Srbije. Logika „ja pa ja, niko kao ja“, proizvede takav efekat da građani Srbije, poput onog meštanina iz sela pored Koceljeve, u želji da reše neki svoj problem (dotični je tražio da počne gradnja mosta i u njegovom selu), kleknu pred premijera, uz očajnički poklič – samo nam vi možete pomoći. Ali pomoć i intervencija takve vrste ne treba da bude stvar lične želje ili volje već državnih i institucija sistema.

Da bi državne institucije u ovoj zemlji konačno radile svoj posao kako treba, potrebna su nam i nezavisna tela poput Državne revizorske institucije, kancelarije i pojedinci, kao što su: poverenica za ravnopravnost (Nevena Petrušić), poverenik za informacije od javnog značaja (Rodoljub Šabić), zaštitnik građana (Saša Janković). Ovaj treći, ombudsman Janković danima je izložen takvom pritisku SNS i njima bliskih medija, da to gubi svaki smisao. Degutantno je. Jadno i bedno. „U najboljem interesu svake vlasti je da propusti u njenom radu budu identifikovani i da to učini onaj ko ne zavisi od nje, jer je samo tako slobodan da kaže u čemu je problem“, odgovorio je Janković na optužbe „naprednjaka“. Dragi „naprednjaci“, Srbija nije apsolutistička monarhija i nekad neko mora i da vas kritikuje. Bar za sada.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari