Sećam se, kao juče da je bilo, proleća 1980. godine. Iznenada se, u cvetu starosti, razboleo doživotni predsednik SFRJ i „najbolji sin naših naroda i narodnosti“ Josip Broz Tito. Danima je prva vest u svakom dnevniku bio izveštaj konzilijuma lekara Kliničnog centra u Ljubljani o stanju predsednika Tita. Proleće 2011. počelo je sa kišom, oblacima, promenjivim vremenom, a nastavilo sa novim izveštajima lekara, ovog puta KBC Beograd o zdravlju Tomislava Nikolića, lidera Srpske napredne stranke.

 Daleko bilo da nešto „amputiram“, što bi rekao gospodin Palma. Ne, nikako. Situacija, okolnosti, ličnosti… sve je drugačije (priznajem da, za razliku od sada pomodnih istoričara i brojnih tragača Dražinog groba, Broza cenim kao jedinog pravog državnika sa ovih prostora i ne pada mi na pamet da ga poredim sa „naslednicima“, kao što ne poredim Srbiju sa SFRJ, niti štrajk glađu i žeđu sa tragičnom bolešću), ali kad god vesti počinju izveštajima konzilijuma lekara, štrecnem se. A kada izveštaji o zdravstvenom stanju političara zauzmu pola ili više od polovine informativnih emisija, štrecnem se na kub.

Šta će štrajk glađu i žeđu doneti Tomislavu Nikoliću, njegovoj SNS, tek ćemo videti, ali „naprednjaci“ su uspeli da uzburkaju Srbiju. I još će je uzburkavati jer će, kažu, nastaviti sa protestima širom zemlje. DS i predsednik Tadić su, ipak, mirni, a predsednikove redovne radne aktivnosti ni vuvuzele SNS nisu omele. Da budem potpuno jasna, podržavam pravo svakog političara i političke stranke da se bori za svoje interese i stavove demokratskim metodama, što protesti jesu. Podržavam prevremene izbore i mislim da je trebalo juče da budu raspisani, ali štrajk glađu i žeđu… Nije li to malo preterano? No, Nikolićev potez je Srbiji doneo još jednu novinu – kontraštrajk. Devedesetih smo imali mitinge i kontramitinge. Sad smo dobili štrajk glađu i žeđu i kontraštrajk glađu i žeđu, pošto se javio potpredsednik Socijaldemokratske unije Miloš Adamović i najavio da će početi štrajk glađu i žeđu, ukoliko vlast popusti Tomislavu Nikoliću.

A šta ako se pred Predsedništvom ili Vladom pojave radnici koji su „patentirali“ ovaj vid protesta u zemlji Srbiji? Zbog aktuelnih okolnosti, bede i siromaštva, ti radnici imaju ekskluzivno pravo korišćenja ovog vida protesta i kako reče profesorka Srbijanka Turajlić, pomalo je bezobrazno da u zemlji u kojoj ljudi bukvalno gladuju, političari štrajkuju glađu. Nikolićev štrajk glađu zasenio je događaj koji tu senku ne zaslužuje. Krenuo predsednik Boris Tadić da obiđe zemljotresom pogođene Kraljevčane. Normalan i prirodan potez. Obišao nekoliko obnovljenih kuća, popričao sa ukućanima, svi srećni što vide predsednika. Srećan i predsednik što vidi zadovoljne građane. Ugleda Tadić u jednoj sobi usisivač, primetio valjda neke mrvice na podu i pošto ga bog dao vrednog, uze usisivač i bez imalo srama, poče da usisava. Smeh se zaori sobom, Smejala se i domaćica, mada joj je možda bilo malo neprijatno. Da zna Tadić koliko domaćice mogu da budu osetljive ne bi dirao taj usisivač, ali želi da bude narodni predsednik i nema nam spasa. Nadam se samo da mu neće pasti na pamet da sutra, slučajno i potpuno prirodno, u poseti nekoj porodici, priđe šporetu na kom se krčka ručak i počne da izigrava Stevu Karapandžu, ubaci malo soli, papra i naravno vegetu. E tad se domaćica ne bi smejala.

Dakle, živimo u zemlji u kojoj predsednik usisava po kućama, a lider najveće opozicione stranke štrajkuje glađu i žeđu. Super. Originalna smo država, a tu originalnost treba podeliti sa drugima. Predlažem da primenimo lihtenštajnski recept. Pošto sam kao i mnogi drugi ovih dana bila zabavljena našim problemima, umalo nisam propustila zanimljivu vest iz Lihtenštajna. Ali, nisam. Ne bih rekla da je istinita, ali da poverujemo jer „novine pišu o tome“. Dakle, zvaničnici Kneževine Lihtenštajn navodno su odlučili da celu svoju zemlju ponude u najam. Iznajmljivanje bi trajalo najmanje dve noći i koštalo 90 hiljada evra. Smatraju da bi bogataši mogli da budu zainteresovani za iznajmljivanje cele države, koja je u svetu poznata kao poreski raj za milijardere. Sumnjiva mi je ova vest. Zašto bi Lihtenštajnci iznajmljivali svoju državu? Prebogati su. Lihtenštajn ima površinu od 160 kilometara, nešto više od 35 hiljada stanovnika, kneza Hans Adama Drugog i BDP od 42 hiljade evra po glavi stanovnika. Ali, ako neće Lihtenštajci Lihtenštajn, hajde da mi iznajmimo Srbiju. Svašta bi zaludni i bogati stranci ovde mogli da vide. Lihtenštajn ima „samo“ brda, planine, zamkove, a mi: brda, planine, reke, jezera, štrajkove, kontraštrajkove, neizgrađene puteve, mostove… Još kad bi najam mogao da potraje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari