Mihajlo Mihajlov najneobičniji je naš disident. U neku ruku, disident među disidentima. Kad se danas, četiri godine od njegove smrti, pitam šta je suština njegovog razlikovanja u odnosu na druge borce protiv Titovog režima, prvo mi na pamet pada to da se on i nije borio protiv režima, već da se režim borio protiv njega. Upravo tu, na slučaju Mihajlov, režim je otkrio svoje najskrivenije lice – kao sistem koji na grbaču jednog običnog, malog, doduše, prepametnog čoveka, tovari veliku sudbinu.

Mihajlov Mihajlo nije, dakle, u sebi imao ništa mesijansko, ništa profetsko, što samoljubivo odlikuje većinu drugih disidenata. U odnosu na ličnosti poput Milovana Đilasa, sve karaktere kao iz romana Fjodora Dostojevskog, Miša je bio čehovljevski tip, uglavnom nalik ujka Vanji, a katkad, u trenucima spiritualnih zanosa i spiritnih uživanja – doktoru Astrovu. 
Pateći od manije veličine režima, Mihajlov nije patio od manije sopstvene veličine, i uklanjao se daleko od senke grandiozne disidentske sudbine koja ga je zadesila. Iako svetski poznat, on nije hteo da bude čovek na kojeg se gleda kao na spomenik; nije hteo da konstruiše ideološke sisteme i da deli naravoučenija kao što sveštenici dele nafore. Naprosto, on je u svakoj prilici  govorio istinu o onome što vidi i oseća pred sopstvenim nosem. Taj nos ravan je onom iz istoimene Gogoljeve priče. Ne svedočiti lažno, to je bilo i do kraja života ostalo jedino Mišino vjeruju.
Glavna osobina ovog čoveka, koja inače nedostaje karakterima disidenata, jeste ironija. On ju je oko sebe širio kao miomiris. Kad bi se povela tema o nekim od onih krajnjih, prokletih pitanja, ovaj ekspert upravo za literaturu koju ova pitanja prožimaju uzduž i popreko – rusku literaturu, na kojoj je diplomirao, magistrirao i napisao doktorat (da nikad ne ponese tu titulu koja ljude uglavnom pretvara u intelektualne mumije), Miša Mihajlov bi temu skrenuo na naoko neozbiljna pitanja, poput onih o vrsti hrane koju jedu junaci svetske literature ili  o imenima njihovih kučića.
Uz ironiju, Mihajlova je krasio i nesebični hedonizma: ne toliko uživanje u životu, koliko ljubav prema njemu; ne toliko praktikovanje poroka, koliko saosećanje za njih. Njegovi peani vatrenom piću i pikantnoj hrani, začinjeni, dakle, detaljima iz istorije lepih umetnosti, danas nedostaju ovom smrknutom gradu i ovom sve smrknutijem svetu podjednako koliko ih opterećuje beda većine.
Čehov je napisao kratku jednočinku o štetnosti duvana, a Mihajlov je u jednom od svojih poslednjih govora, među prijateljima, u kafani, izgovorio jedan od najvećih hvalospeva u povesti evropske usmene književnosti upravo u slavu te štetne tvari, jer duvan nije samo dim koji narušava zdravlje nego i tamjan kojim se osveštavaju intelektualne gozbe, kakve danas, u histeričnoj pomami protiv pušenja, dobijaju oblik zavere. Miša je tad, u kafani, kao na naučnom simpozijumu, pred kolegama, u vidu aperitiva besede, servirao nepobitnu medicinsku činjenicu da je pušenje jedino danas poznato preventivno sredstvo protiv Alchajmerove bolesti, pa vi vidite!
U prilog bih dodao ono što danas nije poznato nijednom stručnjaku za nemački klasični idealizam: Hegel je bio strastveni pušač. A kad su čuvenu filozofkinju politike, Hanu Arent, američki skupi lekari upozoravali na štetnost njenog pasioniranog trošenja cigareta, ona je, u duhu drevnih stoika, lakonski odgovorila: I am not going to live for my health. Naravno, ja ovde ne propagiram pušenje, nego, u duhu Miše Mihajlova, upozoravam na to da strastvena borba protiv male štete, uvodi u strašno opasnu pošast. Miša je to dobro znao, i zato u njegovim tekstovima, njegovim izjavama i njegovom životu, nema reči savršenstvo, genij i njima srodnih, jer su same te reči već simptomi koji navešćuju psihozu. 
Bez prinudne misli o sopstvenoj izabranosti, Miša Mihajlov ostaje, zapravo, naš najautentičniji disident. Da je poživeo još četiri godine, danas bi mu bilo tačno osamdeset. U to ime, ovde ga se s radošću prisećamo.
Na kraju, ali ne i na poslednjem mestu, o onom što spada u sudnje stvari! Ono o čemu se najmanje govori kad se govori o Mihajlovu jeste to da je bio i religiozan čovek, ali na svoj, čehovljevski, čovekoljubiv način – isto kao što je Čehov bio ateista.
Njegov odnos prema sudbinama dvoje književnih junaka, možda, najbolje pokazuje oblik njegove antiklerikalne, antidogmatske religioznosti. Ana Karenjina nije bila grešna zato što je u braku volela drugog muškarca, a ne svog muža, nego zato što u svojoj ljubavi nije išla do kraja, što se nije prepustila razlozima svog srca, bez obzira na stav sredine i bez obzira na posledice. Čiča-Gorioa ne treba žaliti kao čoveka koga su upropastile rođene kćeri: on svoj ponižavajući život zaslužuje, jer je od svojih kćeri napravio sebi idole da im bogosluži. Eto, tako je govorio Mihajlo Mihajlov. Nek sećanje na njega traje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari