Prvomajski martiri, pali pre sto trideset godina u čikaškom obračunu sa policijom koja je štitila pravo na njihovo izrabljivanje, i hrišćanski prvomučenici, razapinjani, klani i spaljivani u Rimskom carstvu kao vrhunska tačka užitka patricijima, dele kao naforu istu želju, a život, smrt i vaskrsenje Isusa iz Nazareta zajednička im je paradigma. U jednom emfatičnom smislu, njihova religija je istovetna. Ona ih izaziva na otpadništvo i bunt. Naposletku, ciljevi i jednih i drugih dopali su šaka da ih tobož ostvaruju oni protiv kojih se uistinu bore, oni koje još starozavetni prorok Jeremija, kroz plač, naziva neprijateljima!

Borci za radnička prava, udruženi u sindikate, dolazili su iz redova anarhista, socijademokrata i komunista. Prve hrišćanske zajednice, po ugledu na apostolsku grupu Isusa Nazarećanina, anarho-komunističke su nehijerarhizovane organizacije, strukturisane solidarnošću, a ne voljom za moć. Na izvestan način, te ćelije pobunjenika protiv logike sile i privatne svojine, protiv rodne i društvene nejednakosti, možemo smatrati i prasindikatima, ali u izvornom smislu anarhosindikalizma.

Socijaldemokratija je položila svoje oružje kad je ubila najplemenitiju ženu i najplemenitijeg muškarca antiideološke političke ideje, i u jarak bacila njihova beživotna tela – tog Adama i Evu dvadesetog veka, Rozu Luksemburg i Karla Libknehta. Komunistâ više nema, anarhisti su, izuzev u Španiji i nekim latinoameričkim zemljama, izolovani u katakombama. Sindikati imaju dobro plaćene lidere (sic!). Hrišćanske crkve digle su ruke od sirotinje, zbog koje je Sin čovečji propovedao i poginuo, i u kojoj isključivo vaksrsava.

Kapitalizovano hrišćanstvo je od Isusa napravilo Hrista, i to pantokratora, svedržitelja, koji odozgo motri da se caru dâ carevo, a Bogu božje, i da tako vlada mir među ljudima, jer ih na nebu – strpite se! – sve čeka neprolazna ravnopravna raspodela. Izvrsno je to ilustrovao Bertolt Breht u poslednjoj sceni opere „Uspon i pad grada Mahagonija“, u kojoj jedna grupa nosi transparente na kojima piše: „Za pravednu raspodelu nadzemaljskih dobara“, a druga: „Za nepravednu raspodelu zemaljskih dobara“.

Golgota i smrt Isusa iz Nazareta, išibanog, popljuvanog, ismejanog i raspetog, govori o neminovnom stradanju istine u društvu sve dok je ono ustrojeno ovako kako jeste, po logici moći i kapitala, prema kojoj su jedni gospodari, a drugi sluge. Hrišćanstvo je postalo sluškinja Moloha, otuđeno od svoje biti, koja je čista želja za ravnopravnošću.

Kao na biznis-forumu ili na kongresu Kominterne, podmićeni episkopi na Prvom saboru u Nikeji – pod rukovodstvom cara Konstantina I, kasnije promovisanog u sveca – onog koji je sebe nazivao samo Sinom čovečjim krstili su Sinom božjim, osiono ga proglasivši Bogom, a proglašenje štedro zalivši Arijevom krvlju, koju proliva sveti Nikola da bi priklao samu istinu, istinu o Vaskrsavanju, koje je Sin čovečji objasnio kao život posle smrti u drugome: „U vama i među vama“. Kao buđenje čiste želje, kao pričešće u čistoj želji.

Kako veli komunistički filozof Ernst Bloh, Vaskrsenje je „čista misterija želje, ispunjena samo sobom, i ekstenzija Sina čovečjega koja dolazi čisto iz nas samih!“

Danas kad se u svetu koji praznuje prema julijanskom kalendaru, Uskrs i Prvi maj, Međunarodni dan rada, poklapaju, valja kazati da su borci za radnička prava i učesnici pokreta koji se kasnije prozvao hrišćanstvom imali iste učitelje.

Isus je učio od starozavetnih proroka, od Jeremije, Isaije, Amosa… Ali, od njih su učili i Karl Marks, i Ernst Bloh, i Valter Benjamin, i Bertolt Breht! Na pitanje šta najradije čita, nimalo nemarno, Breht je odgovorio: „Bibliju!“ Jer ta knjiga, prokrijumčarena u svojinu moćnika, koju jesu redigovali posedom zaglupljeni i zaslepljeni sveštenici, ipak je, i pre svega, knjiga obespravljenih – biblia pauperum.

Navodim samo reči jednog od drevnih proroka, koji, dakako, govori u ime Boga, u ime oličenja čiste želje, u ime simbola te transcendirajuće želje – za koju Breht poručuje: „Nemojte misliti da ono što dve hiljade godina nije uspelo neće uspeti nikada!“ Čitamo, dakle, iz Knjige proroka Amosa, glava peta, u Daničićevom prevodu: „Zato što gazite siromaha i uzimate od njega žito u danak, sagradiste kuće od tesena kamena, ali nećete sjedjeti u njima; nasadiste lijepe vinograde, ali nećete piti vina iz njih. Jer znam bezakonja vaša, kojih je mnogo, i grijehe vaše, koji su veliki, koji mučite pravednika, primate poklone i izvrćete pravdu ubogima na vratima… Mrzim na vaše praznike, odbacio sam ih, i neću da mirišem svetkovina vaših. Ako mi prinesete žrtve paljenice i prinose svoje, neću ih primiti, i neću pogledati na zahvalne žrtve od ugojene stoke vaše. Ukloni od mene buku pjesama svojih, i sviranja psaltira tvojih neću da čujem. Nego sud neka teče kao voda i pravda kao silan potok. Jeste li meni prinosili žrtve i dare..? Nego ste nosili šator Moloha svojega, i Hijuna, likove svoje, zvijezdu boga svojega, koje sami sebi načiniste.“ Glava osma: „Čujte ovo, koji proždirete uboge i satirete siromahe u zemlji. Govoreći..: Da kupujemo siromahe za novce i ubogoga za jedne opanke… Zakle se Gospod slavom Jakovljevom: neću nigda zaboraviti nijednoga djela njihova.“ (Tišina 10 sekundi)

Eto to je čovečni temelj evropske civilizacije, skriveni temelj; to je arheologija naše budućnosti, zahtev i zadatak koji dolazi iz samog srca, iz čiste želje. Za njenog svedoka pozivam ovde neuobičajenog gosta, kojeg uobičajeno smatraju protivnikom te želje, građanskim piscem par excellence kojem je stalo do očuvanja kapitalizma – velikog Tomasa Mana, koji je, u stvari, ironijom razarao taj građanski poredak u svom književnom delu. U ciriškoj besedi 1952, pod naslovom „Umetnik i društvo“, Man je govorio: „Komunizam je ideja čije se čisto ostvarenje nameće čovečanstvu kao zahtev i zadatak.“ (Tišina 7 sekundi)

U remek-delu Hansa Falade, romanu iz 1932. godine, „Mali čoveče, šta sada?“, za koji je Tomas Man napisao da je „bolno veran prikaz života“, a koji će završiti na nacističkoj lomači, glavni junak, izrabljivani radnik koji ostaje bez posla, amosovski, isaijevski, marksovski kaže: „Valjda smo i mi ljudska bića… Nije im dovoljno što se baškare u toplom, sigurni i bogati u svojim raskošnim dvorovima i upravljaju našim životima? A sada se još iživljavaju i prikazuju nas kao propalice! Ne, neće se na tome završiti. Braniću se, neću da sedim skrštenih ruku!… Zar da ćutimo na sve? Da pustimo da nas stalno gaze?… Sledeći put ću ipak glasati za komuniste!“

Taj Johanes Pineberg, glavni junak, besposleni radnik, glasao je za komuniste na izborima, ali, pobedili su nacionalsocijalisti Adolfa Hitlera. Danas komunista više nema među živima. Čekamo njihovo vaskrsenje u nama i među nama.

Srećan Prvi maj, živeo Vaskrs!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari