I ove će se zime, potkraj januara, kao i prethodnih deset godina, u Beogradu održati Festival evropskog dugometražnog dokumentarnog filma „Sedam veličanstvenih“. Njime je utemeljena jedna izvanredna tradicija, a njeni su utemeljivači ljudi od zanata, znanja i savesti: Zoran Popović, Svetlana Popović i selektor Tue Stin Miler.

O čemu je reč, najbolje se vidi ukoliko se gleda u publiku ovog festivala, jer publika je ogledalo scene. Tu pojavljuju se ona zaboravljena i nova, dosad neviđena lica Beograda, kakvih nema na premijerama blokbastera, domaćih sapunica ili na takozvanim glamuroznim festivalima, i kakvih nema na pozorišnim premijerama u nekad slavnim kućama. Lica koja zrače i koja su lepa.

Kad govorimo o lepoti lica, trebalo bi da imamo na pameti da je čovek odgovoran za sopstveni izgled kao što je odgovoran za svoj lik. Koliko samo ima objektivno lepih koji su odbojni i ružni, i onih objektivno ružnih koji plene i sviđaju se! A stvar je u tome što je lepota lica pečat slobode na čoveku. Kad Žan Žene piše o Albertu Đakometiju pa kaže: „Sve bore na njegovom licu počinju da se smeju“, u tome je lepota – lepota koja „ne potiče ni iz čega drugog do iz rane“. Dakle, nije lepota na licu bez bora, nego u tragovima borbenog života, agona na njemu – u tome da bore slavno urezujemo na svom licu i da ih naučimo da se smeju!

Budimo slobodni i bićemo lepi! To je smrt konzumerističke estetike i etike, i smrt kozmetičke industrije i industrije takozvane zdrave hrane. Budimo slobodni, a ne nalickani leševi ili robovi! Raspoloženje ovog samozahteva oseća se tokom festivala „Sedam veličanstveni“, još od onog trenutka kad se, na samom početku, na scenu uspenje onaj, poput hijeroglifa, poput veličanstvenog insekta, skvrčeni čovek koji teško hoda, a koji zrači lepotom i čiji je glas zvonak i radostan – Zoran Popović. Eto na tom sam festivalu puno video/saznao. Ove godine neću biti u Beogradu i neću gledati sedam njegovih novih filmova. Stoga, u njegovu čast, od prethodno prikazanih sedamdeset dela, ovde prilažem listu svojih sedam veličanstvenih. Redosled nije hronološki i nije vrednosni.

„Crno sunce“, britanski je film Gerija Tarna o umetniku Igu de Montalanberu, nekada slikaru i reditelju dokumentarnih filmova, koji je oslepeo posle napada kradljivaca. To je dokument u formi i raspoloženju vizuelno-auditivne poeme; vrsta autobiografskog, lirskog eseja i, ujedno, racionalistički traktat: kapitalno delo, posebno poglavlje u povesti savremenog (dokumentarnog) filma kao umetnosti. Posredi je nekoliko semantičkih nivoa koje usvajamo istovremeno. Čula, osećanja i naš razum, prihvatajući predočene prizore i predstave, osluškujući i analizirajući izgovorene reči i upućene misli, oblikuju jedno neprocenjivo estetsko iskustvo.

Na racionalnom nivou, predstavlja nam se jedan logocentričan uvid, jedno jasno konceptualizovano proživljeno znanje. Kada Montalanber kaže da vid, tj. viđenje, nije čulo, tj. stvar percepcije, nego stvar kreacije, onda on iskazuje sopstveno egzistencijalno iskustvo, jer njegov je mozak nastavio da stvara autentične slike i posle oslepljenja – a to bi se, sasvim berklijevski, moglo pretočiti i u filozofski stav. Kada, pak, kaže da se onome ko nauči da pleše s ljudima, sa životom, ne može dogoditi ništa loše, poentirajući, u stvari, svoje doživljaje sa prvog putovanja u Indiju – kada je, na aerodromu, najpre pokraden, da bi mu, posle pola sata, sve bilo vraćeno, a izvesna dolarska suma pretvorena u rupije – čujemo tu ono što je Ničeov Zaratustra propovedao, ali, ovog puta, autentično, kao vlastiti uvid u drugi život – život drugoga, sebe kao drugog.

Na emocionalnom nivou, iz jednog, unamunovski prozrenog, tragičnog osećanja života, primećujemo kako izrasta nekakvo ushićenje, bergsonovski intuitivno pojmljeno, i spremni smo da potom tvrdimo, iako to ne možemo da dokažemo, kako život ima smisla.

Na senzitivnom nivou, predočene slike, koje nijednom ne ilustruju ono kazano, već su duh tih reči, izražen svetlošću, senkama i koloritom u pokretu – urezuju se u sećanje kao da izviru iz dubine zaborava. Te slike s putovanja slepog čoveka ne predstavljaju kretanje kroz prostor, kroz geografski šir, nego kroz vreme, kroz povest svesti, kroz povest čovečnosti…

„Urlatori“, finski film čiji je reditelj Mika Ronkainen, istinsko je remek-delo. Spoj dokumenta i stvaranja koji gledaoca, na trenutak ili duže od jednog trenutka, osposobljuje da se oseti spremno da se bori za slobodu – borbom koja bi mu inače, u svetu u kojem živi, donela samo nevolje. Kakav rad mašte u ovom dokumentu o pevačkoj družini vikača, urlatora, ljudi koji uzvikuju nacionalne himne i zakone, posebno komponovane za urlanje! Nezaboravni kadrovi, kao iz sna: ledolomac, u ledenoj pustinji lomi led, i čovek, dirigent, kreću se jedan ka drugome i, kada se sasvim približe, stanu jedan naspram drugog. Himne treba urlati. Na himne treba urlati!

Bio je to uvod i samo dva od sedam veličanstvenih filmova. Nastavak sledi!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari