Proteklih mi mesec i po dana poluzli jezici počesto prebacuju – po njima upadljivo – ćutanje o multiseksualnim podvizima vladike Vasilija. Ostalo je u menu, kažu, isuviše DSS-ovskog duha. Još se nisam, smatraju, u celini i celosti oslobodio mraćnjaštva.

Još, kažu, pušim opijum za narod. Ne želim, bajagi, da se zameram crkvi. I pročaja. Eh, pusto prosvetiteljstvo koje misli da sve počinje sa njim. Nije li još Propovednik rekao: Nema ništa novog pod suncem. Kačavendizam – nazovimo to tako – pojava je stara koliko i monaštvo. Bivalo je (i još uvek, pretpostavljam, biva) u crkvenoj istoriji i gorih seksualnih devijacija. Istopolnost i izolovanost kaluđerskih zajednica prosto mame na svakakva zastranjivanja. Ama, nisu li se monasi i zamonašili da bi se junački borili sa iskušenjima. Rat je to, cenjeni publikume, a u ratu je kao u svakom ratu. Bude i tu palih boraca.

Dobro, u stara, dobra vremena pali monaški borci nisu od svojih padova pravili životni stil. Može biti da bi čak i onda pravili, ali im starešinstva nisu išla naruku. Ondašnja starešinstva ozbiljno su shvatala izreku Isaka Sirina da je najteži zamislivi greh hiljadostruko manji od kapi vode u okeanu Božije milosti – dobro to znaju i današnja – pa su sledstveno tome grešnicima davali šansu. Vrlo jednostavna tehnika: pokajanje, post, bdenija i pročaja. Da li je i u stara vremena bilo, da kažemo, recidivista? Jeste! I šta su radila starešinstva? Opet bi im davala šansu. I to više puta. Sve dok iguman, recimo, ne bi opazio da grešni muželožnik, zapravo, ne ŽELI da se odrekne zabranjenih uživanja. E, u takvim slučajevima ava bi grešnika odveo do manastirske kapije i tu ga snažno šutnuo nogom u dupe.

Ćutim, dakle, o Kačavendi zato što to naprosto nije naročito ni nešto novo, a ni naročito bitno. Čak i ne sugerišem našem vrhovnom igumanu da postupi kao drevni igumani. Mene mnogo više čudi jedna druga, nako bezazlena stvar: otkuda, recimo, znamenje SPC na zastavi Francuske revolucije. Da, da, da, trikolori su, dame i gospodo, samo varijante onog barjaka koji su komunari razvili pred oltarom katedrale Notr Dam. Dobro, ako su drevni laici Serpstvujušći (beše među njima i masona) iz ljubavi prema Matuški Rosiji okrenuli Rosijin barjak naopako, pa ga zapandrčili na državne institucije, zašto je Cerkva Serbska morala slediti njen primer? Krst i trikolor, ne ide to, brate, zajedno. To mu, u simboličnom smislu, dođe kao postaviti kukasti krst na zastavu Izraela.

Kao da već čujem nervozni romor: Dosta više sa simbolima i simbolikom, gledaj od čega se živi. Racionalan pristup stvarima, nema šta. Samo da nema jedna začkoljica. Kada se simboli zanemare, više ne važe ni saobraćajni znaci. Kada se gleda samo na ono od čega se živi, vrlo brzo nema od čega da se živi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari