Proteklih mi mesec i po dana poluzli jezici počesto prebacuju – po njima upadljivo – ćutanje o multiseksualnim podvizima vladike Vasilija. Ostalo je u menu, kažu, isuviše DSS-ovskog duha. Još se nisam, smatraju, u celini i celosti oslobodio mraćnjaštva.
Još, kažu, pušim opijum za narod. Ne želim, bajagi, da se zameram crkvi. I pročaja. Eh, pusto prosvetiteljstvo koje misli da sve počinje sa njim. Nije li još Propovednik rekao: Nema ništa novog pod suncem. Kačavendizam – nazovimo to tako – pojava je stara koliko i monaštvo. Bivalo je (i još uvek, pretpostavljam, biva) u crkvenoj istoriji i gorih seksualnih devijacija. Istopolnost i izolovanost kaluđerskih zajednica prosto mame na svakakva zastranjivanja. Ama, nisu li se monasi i zamonašili da bi se junački borili sa iskušenjima. Rat je to, cenjeni publikume, a u ratu je kao u svakom ratu. Bude i tu palih boraca.
Dobro, u stara, dobra vremena pali monaški borci nisu od svojih padova pravili životni stil. Može biti da bi čak i onda pravili, ali im starešinstva nisu išla naruku. Ondašnja starešinstva ozbiljno su shvatala izreku Isaka Sirina da je najteži zamislivi greh hiljadostruko manji od kapi vode u okeanu Božije milosti – dobro to znaju i današnja – pa su sledstveno tome grešnicima davali šansu. Vrlo jednostavna tehnika: pokajanje, post, bdenija i pročaja. Da li je i u stara vremena bilo, da kažemo, recidivista? Jeste! I šta su radila starešinstva? Opet bi im davala šansu. I to više puta. Sve dok iguman, recimo, ne bi opazio da grešni muželožnik, zapravo, ne ŽELI da se odrekne zabranjenih uživanja. E, u takvim slučajevima ava bi grešnika odveo do manastirske kapije i tu ga snažno šutnuo nogom u dupe.
Ćutim, dakle, o Kačavendi zato što to naprosto nije naročito ni nešto novo, a ni naročito bitno. Čak i ne sugerišem našem vrhovnom igumanu da postupi kao drevni igumani. Mene mnogo više čudi jedna druga, nako bezazlena stvar: otkuda, recimo, znamenje SPC na zastavi Francuske revolucije. Da, da, da, trikolori su, dame i gospodo, samo varijante onog barjaka koji su komunari razvili pred oltarom katedrale Notr Dam. Dobro, ako su drevni laici Serpstvujušći (beše među njima i masona) iz ljubavi prema Matuški Rosiji okrenuli Rosijin barjak naopako, pa ga zapandrčili na državne institucije, zašto je Cerkva Serbska morala slediti njen primer? Krst i trikolor, ne ide to, brate, zajedno. To mu, u simboličnom smislu, dođe kao postaviti kukasti krst na zastavu Izraela.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.