Na šta vam je ličila konferencija za medije u Vladi Srbije povodom propasti pregovora sa američkim „Esmarkom“ za kupovinu smederevske železare? Svi – premijer, ministri, ljudi iz železare, menadžment, sindikalci, privatizacioni eksperti i Smederevci, izgledali su kao da je sat-dva pre toga, po njihovom naređenju, sa heliodroma u kompleksu BIA Slobodan Milošević isporučen Hagu preko Tuzle. Izgledali su kao da su oni tu odluku doneli baš na Vidovdan, iako je tek prošlo Sretenje. I da sad tu tešku odluku obrazlažu.

 

Uprkos tom vizuelnom utisku famozne „Đinđićeve vlade“, sa mnogo emotivnosti za koju ne sumnjamo da je bila iskrena, verujemo da je Vlada ispravno tržišno i patriotski postupila u slučaju „Esmarka“, ipak se stekao mnogo ranije utisak da je to sa „Esmarkom“ maltene gotova stvar. Danima je „Esmark“ figurirao kao najozbiljniji partner, bilo je i blage euforičnosti, pa je običan čovek mogao da pomisli da je tender stvar formalnosti. Nadajmo se da će u nekim narednim slučajevima biti manje pompe i samouverenosti, jer bolje da se prijatno iznenadimo nego da se gorko razočaramo.

Razumljivo je zbijanje u jedinstvu u teškim situacijama, kao što su ovi propali pregovori, ali zašto bi ministar zadužen za kulturu i medije Ivan Tasovac, ma koliko delio zabrinutost, morao da statira u privatizacionoj drami teške industrije. Mada, koncert beogradske filharmonije u smederevskoj železari bio bi provokativan promo spot u traženju strateškog partnera ili menadžmenta u „Planu B“, kao deo nekog rimejka čuvenog filma Branka Baletića „Sok od šljiva“ (1981).

 

Saslušao sam pažljivo govor nove direktorke „Službenog glasnika“ Jelene Trivan prilikom dodele „Glasnikove nagrade“ karikaturisti Danasa Predragu Koraksiću Koraksu. Nakon govora rekao sam Slobodanu Gavriloviću da ga ovako ne bi ni Hruščov rehabilitovao. Jelena Trivan je izgovorila čarobnu reč – prosvetiteljstvo. Pre njenog govora održana je promocija knjige „Žvaka u pepeljari“ Dragoljuba Draže Petrovića, poslednjeg dobitnika nagrade „Desimir Tošić“ (današnje „Glasnikove nagrade“). Član žirija Dušan Pavlović imao je simpatičnu „frojdovsku“ grešku. Za knjigu „Šta bi dao da si na mom mijestu“ (ultimativna biografija Bijelog dugmeta), koja je zamalo izgubila od Koraksa, rekao je da njen autor Goran Vesić umesto Dušan Vesić. Preletači (pa i kao nestranačke i ekspertske ličnosti) uglavnom iritiraju „solunašku“ svest u svakoj partiji, pa i u SNS. Ali, preletači i konvertiti, pogotovu ako je rezervoar DS i korpus oko nje, i unormaljuju politiku. Dajući svojim karijerizmom naprednjacima finu žutu nijansu.

Apsurdno, ali na kraju najmanje „žutih“ (i kao metafora) može ostati kod Pajtića. Preletači gotovo nikad nisu ekstremisti. I to je gotovo aksiom. Programski govor Jelene Trivan kao da je svojom odlučnošću zbunio i samog Koraksa, koji je morao da naglasi da nagrada koju je dobio ne sme da bude maska kako u Srbiji nema cenzure jer je ima. Govor Jelene Trivan zazvučao je katarzično, utoliko i nadrealno.

Njen prethodnik Radoš Ljušić preimenovao je nagradu „Desimir Tošić“ u „Glasnikovu nagradu“. Danas je tu neprijatnost ekskluzivno objavio u novogodišnjem broju. I danima smo čekali da se javi neko iz DS, iz LDP, iz ove nove Tadićeve partije, ili iz one nove-stare Živkovićeve, da iko kaže nešto, da reaguje, da ukaže na nešto. Desimir Tošić za DS znači više nego Brana Crnčević za SNS. Gotovo nikakve reakcije nije bilo. Nikakvih demonstracija ispred „Glasnika“.

 

Uvek je lako reći nema para. Ni za „Mucijeve dane“ u Ateljeu 212 nijedne godine nije bilo dovoljno para, ali ostao je utisak da su oni lakše ukinuti zato što ih je ustanovio Kokan Mladenović, kao što je „Desimira Tošića“ ustanovio Slobodan Gavrilović. I gde su pare verovatno manji problem bile. Ali, da sve bude nadrealno, Koraks je „Glasnikovu“ nagradu, pukom koincidencijom, dobio na dan rođenja Desimira Tošića (19. februar 1920). Ako DS i njeni derivati nisu imali motiva da odbrane ime nagrade, Jelena Trivan može komotno da zadrži ime „Glasnikove nagrade“ da bi se izbegle razne podele. Da pokuša da razvije publicistički pandan NIN-ovoj literarnoj nagradi. Ali mnogo komfornije, lišena Ljušićevog revanšizma. Elegantno i pametno. Emancipovano.

Pevači su obeležili prethodne dane: Tompson kod Kolinde, Topalko kod Tome, Nele Karajlić u Sarajevu, Miroslavu Iliću je pod pretnjom dragovoljaca otkazan koncert u Vinkovcima, prištinski reper Arijan Aguši u spotu „Puška sloboda“ promovisao je ubijanje srpskih policajaca kao društveno prihvatljivo, a sa Bojanom Stamenov Srbija je dobila idealnog predstavnika („Ceo svet je moj“) za predstojeći „Evrosong“.

Urbana čaršija se uzjogunila otkud Topalko kod Tome na prijemu za Sretenje? Oni su se zbližili prošle godine na „Danima šljive“ u selu Grgure, opština Blace, ali i mimo toga predsednik države na prijem treba da zove predstavnike širokih socijalnih slojeva i poslovnih profila. Uostalom, da su kriterijumi i u drugim oblastima kao u Zvezdama Pinka i Granda, Srbija bi bila mnogo kompetentnije društvo. Jer tamo jednostavno može da pobedi samo onaj ko zna dobro da peva. A i vertikalna socijalna prohodnost u ovim takmičenjima je zavidno velika za naše društvo koje je sve više klanovsko i kastinsko. Uostalom, ja se ne sećam da sam čuo Topalka da je otpevao nešto ratnohuškačko i šovinističko.

 

Nećemo na ovom mestu trošiti mnogo reči o Tompsonovom veličanju ustašije, već o nekim paradoksima vezanim za njega, i kako i u njegovom slučaju, doduše opskurno, funkcioniše famozni jedinstveni kulturni prostor: Tompsonova „Anica, kninska kraljica” ima istu melodiju kao i četnički evergrin „Nad Kraljevom živa vatra seva” (Nema Sime, nema ni Deroka…). Ne znamo da li je Tompson toga svestan, ali elementi srpskog folklora više su nego primetni. Tu je i „Ero s onoga svijeta”, ali u suštini to je „eklektika”, ili bolje reći hevi-sevdah sinteza Divljih jagoda (Motori…), Južnog vetra (Šemsa, Sinan, Kemal…), Osmog putnika (Glasno, glasnije…), Abbe (Super Truper), Nervoznog poštara (Salko dinamitaš…), nekadašnjih predstavnika novog talasa britanskog metala (Saxon, faza Destiny), hrvatskih i srpskih folk-motiva, i sav taj opskurizam je toliko diletantski primitivan da ga je i bez implicitnog ili otvorenog ustaštva teško podvesti pod „kemp”.

Da je imao sreću da se rodi i živi u nekom centru jačem od Čavoglava, i da nije bilo rata, možda bi Tompson kao Džibo obrađivao makedonski melos (Jovano, Jovanke) na način Osmog putnika (ne na domovinski), i možda bi sad bio ispoliran kao Giboni (bivši Džibo), možda bi ga put odveo u neke Divlje jagode, u neki Nervozni poštar, a možda i na neki festival tipa Ilidže. Ili bi samo bio tezgaroš na nekoj „sinjskoj alci”, gde bi njegove „kletve kralja Zvonimira” bile kao naručivanje „Vojvode Sinđelića” u vreme „antibirokratske revolucije“ na petrovdanskom vašaru u Požegi (užičkoj, ne slavonskoj).

Ili je Tompson možda delom i kompenzacija za odsustvo jače turbo-folk scene koja bi mogla da podmiri hrvatske potrebe i umanji potrebu za slušanjem Cece i drugih. I ta potreba je u mimikrijskoj korelaciji patriotske ili (pro)ustaške strasti. Jer, društveno je prihvatljivije slušati domovinskog Tompsona nego da te neko ocinkari da si bio na koncertu kosmopolite Mileta Kitića u nekoj hrvatskoj „andergraund” jazbini.

Zamislite da Aca Lukas peva „Oj, Kosovo i Dečani stari“. Pošto nije srpski Tompson, a imao je sve potencijale da bude, on pacifikuje scenu. S druge strane, on svojim nihilizmom gangster folka integriše region jer opevava prijemčive identifikacije i njihove relikvije.

Nemoguće da niko sem mene nije zapazio da je zvanica na Tominom prijemu u Predsedništvu Srbije bio i Milutin Popović Zahar – čovek koji je napisao „Od Vardara pa do Triglava“. Vojvoda Nikolić, koji sigurno nije neki jugonostalgičar, to mu očigledno nije zamerio.

 

Da li bi neki „Zahar“ pored Tompsona mogao da sedi na Markovom trgu? Uostalom, pogledajte ponovo „Sok od šljiva“, jer taj film je na vreme sve rekao: „Dovedi mi Šabana, ne mora da peva, samo nek ga narod gleda!“ I kao da cela Vlada sve sa Tasovcem stoji ponovo pred istom dilemom pred kojom je nekad stajao Miki Rudinski: Duboki do ili Kombinat?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari