Diplomatsko-konzularne službe Republike Srbije, pomislih potom, neuporedivo su veća opasnost za moju – svačiju, uostalom – bezbednost nego sve hrvatske antiterorističke postrojbe i tajne službe.

Osoblje ambasada i konzulata Republike Srbije svuda u svetu, a naročito u Hrvatskoj, listom je sastavljeno od plaćenih ubica i švercera droge koji svoje prljave poslove sprovode pod zaštitom diplomatskog imuniteta, to je opštepoznato u diplomatskim krugovima, dobro to znaju sve tajne službe ovoga sveta, a opet je krajnja retkost da vlada neke države uskrati agreman ambasadorima Republike Srbije kojima bi, da je pravde, trebalo uskratiti i telesni imunitet. I Žozef de Mestr je bio ambasador, a kakvi su sve protuve danas ambasadori, pogotovo srpski ambasadori, pomislih. Tako malo dobijam od spoljašnjeg sveta – pomislih potom natežući se na klozetskoj šolji sa mnogo više entuzijazma nego u redovnim okolnostima – ali umesto da svetu budem zahvalan što mi uskraćuje svoje otrovne darove, ja dajem sve od sebe da mu uzvratim istom merom, tako što ni ja njemu ništa ne dajem, čak ni otpatke. Nikada ja nisam prevazišao analnu fazu, noćnu moru mog detinjstva, pomislih. Poslednjih nekoliko godina stvar se donekle popravila, dok sam bio mlađi znali su da prođu i čitavi meseci pre nego što bih u okolni svet izbacio nekoliko sasušenih brabonjaka. Da, sada je bolje, ali daleko je to od dobrog, pomislih, opstipacija je jedan od sporednih efekata jugonostalgije, žalosno je, ali tako. Ipak sam – kada sam se na jedvite jade i po skraćenom postupku oslobodio balasta – odustao od namere da nakon upotrebe zahoda obrišem otiske prstiju sa slavine, ne treba preterivati ni sa predostrožnošću, pomislih. Da bih se odmah potom na talasu jugonostalgije vratio decenijama unazad, u jezive enterijere beogradskih kafanskih nužnika od glav� do pet� zamazanih otiscima govnavih prstiju. Prestrogo sam sudio, pomislih, ti prsti naprosto nisu imali izbora. Za razliku od zahoda u restoranu na hrvatskom auto-putu A 3 prepunom toalet papira, u beogradskim kafanskim nužnicima dobro se toga sećam, toalet papir je bio prava retkost, nikada ga u stvari nije bilo, lako je bilo meni koji sam nuždu vršio s mene na uštap. Svakoga jutra su čistačice ugostiteljskih preuzeća Stari grad, Varoš Kapija, Tri grozda i drugih ugostiteljskih SOUR-a stavljale u nužnike propisani broj rolni toalet papira i svakoga dana, već oko devet sati izjutra, u nužnicima više nije bilo ni jedne rolne, sve su bivale pokradene. SOUR, pomislih, Složena organizacija udruženog rada, još jedan topos iz Rečnika jugonostalgije. I ja sam, priznajem, s vremena na vreme, krao toalet papir iz beogradskih kafanskih nužnika, beše me poneo duh vremena, šta li.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari