Vidim da je subotnja antirehabilitaciona kolumna dolila još malo ulja na vatru srpskih podela. Čak je u svetu neđelju osvanula i na sajtu B92, a tamo ne osviću bezvezne vesti. U međuvremenu se, po istom pitanju, oglasio i Overlord, a i „najstariji dnevnik na Balkanu“ je svoju „Temu nedelje“ posvetio ovom „gorućem pitanju“.

 I – šta kaže Overlord? Kaže da nema smisla da se više delimo oko ideologija koje su završile u ropotarnici istorije i da bi konačno trebalo da se – onako džumle, jedinstveni i složni – okrenemo izgradnji moderne Srbije. Tim se pomiritelnim porukama načelno nema šta prigovoriti, ali nekih zakeranja ipak mora biti jer je problem srpskih podela stariji i kompleksniji i od četništva i od partizanstva. Seže taj problem daleko u prošlost, u drevnu Vizantiju, konkretno u Carigrad u kome su se u jednom momentu dijalektičkog razvoja formirale dve moćne političke stranke – stranka zelenih i stranka plavih. I dobro, kakve su tim strankama bile ideologije, ko je tu bio levica, ko desnica? Što reko Teofil – hm! Ideologije tih drevnih stranaka behu, da kažemo, vrlo svedene. Plavi su navijali za hipodromske kočijaše odevene u plavo, a zeleni su navijali na kočijaše odevene u zeleno. S početka su zeleni i plavi bili nešto poput naših grobara i delija, što će reći da su vreme provodili u makljažama na carigradskom hipodromu, ali su s vremenom uznapredovali, postali važan politički faktor, da bi na kraju kad im ćefne svrgavali stare i postavljali nove avtokratore.

 Kakve sad veze – osim vrlo labave sa vizantijskom tradicijom – imaju zeleni i plavi i četnici i partizani, to je tema naše današnje kolumne. Naoko – tu nikakve veze nema. Ali ako malo zagrebemo, videćemo da i u pozadini plavstva i zelenstva i u pozadini četništva i partizanstva ne stoji toliko politički raskoli koliko rascepljene svesti. Budući da ne navodim krupne, uopštavajuće istorijske priče, priložiću kao ilustraciju jednu malu, ali – kako se to kaže – znakovitu. Lično sam je slušao, tamo negde, krajem devedesetih.

 Dakle ovako. U jednom idiličnom selu u Čačanskom pomoravlju, sa leve strane reke je živeo  đuvegija, docniji četnik, a sa desene je živela njegova simpatija, seoska učiteljica. Utom se i zaratilo. Učiteljica se, po prirodi poziva, uključila u napredni pokret, a istom pokretu se priključio i đuvegija. Ali ne lezi vraže! Ratnu idilu je pokvario mladi i stasiti politkom kome je učiteljica – la dona mobile – poklonila svoje srce. To je đuvegijino srce povredilo do te mere da je u znak protesta prešao u četnike. Nije tu bio kraj priče. Jedne večeri đuvegija se pritajio u šipražju na četničkoj obali reke, sačekao da učiteljica siđe na suprotnu obalu (da sačeka politkoma) potegao pušku i – cap – pravo učiteljicu u čelo. 'A nije izustila“, ispovedio se đuvegija. Eto vam. Đuturumi, srpskog monarhizma, eto vam srpskog socijalizma. Naravoučenije: nisu bitne ideologije bitna je makljaža i ubijanje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari