Pre nego što zađemo u sitna crevca naše današnje teme, prepričaću vam jedan vic iz hladnoratovskih vremena. Ovako dakle. Oženio se, tamo negde pedesetih godina prošlog veka, jedan Rus, nazovimo ga Vanja, svio toplo porodično gnezdo, dobio bebu, svi preduslovi za dug i srećan život bili su tu, ali znamo da sreću uvek kvari neko „ali“. Vanja, naime, i njegova ženščina nisu imali kolica za bebu, koja su u sovjetsko vreme bila deficitarna roba.




Šta će, kud će, upisao se Vanja na listu čekanja, ali je vrlo brzo dokonao da će – bude li strpljiv – kolica dobiti otprilike u vreme kada njegova beba završi fakultet, pa je potražio alternativu. Alternativa je bio njegov prijatelj – nazovimo ga Vova – koji je radio u fabrici dečjih kolica. Da bi pomogao prijatelju, Vova je – budući široka slovenska duša – došao na ideju da iz fabrike krišom iznosi danas šrafčič, sutra polugicu… da ne dužim, jedan po jedan deo, pa kada iznese sve što je potrebno, Vanji će preostati da sve to sklopi i da ga Bog veseli.

Nakon što je – ko danas – izneo sve potrebne delove, Vova – ko sutra – sretne Vanju, pa ga pita: Nu, sklopilsja kolica? Celu noć sam sklapao – reče mu razočarani Vova, – ali kako god okretao uvek je ispadao bestrzajni top. Naravoučenije vica je da je u Rusiji granica između klasične i namenske industrije vrlo tanka, kao što je – možda i tanja – granica između humanitarnih radnika i komandosa „specijaljnava naznačenija“. To je tako, jer da nije tako, šipak bi Rusija bila imperija, nego bi bila malo veća Srbija.

Pretpostavljam da ste do sada dokonali da ciljam na srpsko-ruski humanitarni centar na niškom aerodromu koji sada – nakon što je Oco blagoizvoleo dati imunitet NATO trupama – iste privilegije traži i za sebe, u čemu ga Foma Nikolajevič i Đole Vukadinović zdušno podržavaju, a skorih dana će, kako čujem, u Srbiju doći i Medvedev, pa ko će, pitam ja vas, imati srca da ga odbije kad jevo blagorodije, Dmitrij, za slovensku braću zatraži isto ono što su Srbi – obuzeti, kako je to postavila ona Zaharova, stokholmskim sindromom – dali zapadnim karadušmanima.

Ako mene pitate, daleko bila lepa kuća i NATO trupama i ruskim aerovatrogascima, kao što bi – pretpostavljam – i bila daleko, da nije bilo (i da ih još nije) srpskih državnika koji od pamtiveka pošto poto hoće da iz srpskog seoskog atara (i uma) vode svetsku politiku i da se onako kilavi pajtaše sa svetskim silama. Nego, prekardaših sa karakterima. Za kraj, znate li možda priču o onoj babi koja je ponesena žalom za mladošću dala dinar da se u'vati u kolo i koja je – kad je zanemogla – htela da da dva da iz kola izađe, ali džaba – kolo se zahuktalo i odnelo babu u 3LPM. Upravo tamo gde ćemo, kako stvari stoje, i mi završiti zahvaljujući – kako je govorio Tito – „mudroj politici našeg rukovodstva“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari