Možda nije najsrećnije poređenje, naročito po delima i nedelima o kojima se sudilo, ali bar vremenski, u jednoj nedelji, donesene su presude dva, reklo bi se, ugledna suda koje po duhu mogu da imaju i nešto zajedničko. Jedan međunarodni, drugi ovdašnji.

PRAVDA TRIBUNALA. U Hagu su sudije drastično i sasvim neverovatno – na osnovu istih dokaza i svedočenja – promenile mišljenje o krivicama i zločinima hrvatskih generala Gotovine i Markača u „poduhvatu“ Oluja . Najpre su od odabranih haških sudija dobili decenijske robije, a onda su ih druga tri, opet od odabranih međunarodnih sudija, proglasili nevinima. Prve reakcije žrtava, konsternacija ne samo prognanih Srba iz Krajine koji su ovde stizali u strašnim kolonama, ali i vlasti u Srbiji (bez obzira na činjenicu što od ondašnjih vlastodržaca nesrećnici nisu bili dobro dočekane niti u Beograd pripuštani) bile su primerene. Od saradnje sa Tribunalom do očigledno na duže vreme odloženog ma kakvog pomirenja između Srbije i Hrvatske. Ukoliko se stvarno ne desi da oni koji su zločine pravili, a hrvatskim vojnim formacijama pripadali, ne budu posle toliko vremena „pronađeni’ i osuđeni. Konačno, nije li baš Gotovina na sudu odmah na početku rekao „Nisam kriv, ali zločina je bilo“?

USTAVNI SUD MENJA USTAV?.Druga promena mišljenja odabranih sudija, ovog puta Ustavnog suda Srbije dogodila se odlukom da desničarska ili, kako sami vole da kažu, „patriotska“ organizacija „Naši“ ne bude zabranjena. Za razliku od gotovo slične, ako ne i iste (sada su valjda već zajedno i nekako izmešani), „Obraz“, koja je kao klerofašistička bila zabranjena. Ugledne sudije Ustavnog suda Srbije, u svečanim odorama kako dolikuje najdostojanstvenijim (nezavisnim) predstavnicima države ovog puta su promenili mišljenje.

Za njih nije bilo dokaza da je Ustav potvrđen, da su „Naši“ (SNP 1389) diskriminatorska organizacija koja radi protiv svih drugačijeg mišljenja. Da pravi „crne spiskove“ javno pozivajući tako svoje pripadnike, ali i „simpatizere“ da napadaju i udaraju po svim članovima nevladinih organizacija, na primer. Da razbijaju grad zbog „Parade ponosa“ili premlaćuju sve koji nisu slični njima bilo po nacionalnoj, verskoj ili seksualnoj orijentaciji. Da na Dan državnosti (!) proteklog februara pred licem političara i crkvenih velikodostojnika (doduše bez posledica što je verovatno i Ustavni sud imao u vidu) spaljuju zastavu Srbije, izvikuju sakarednosti, a pri tom postrojeni kao neka vojna formacija pokazuju da su – spremni! Njihovo već uobičajeno delovanje protiv „Peščanika“ i „Insajdera“ Radija B92 kao da su nešto što je počelo da se podrazumeva, pa sudije možda to smatraju širenjem „demokratskih sloboda“ do neslućenih granica (bez odgovornosti i posledica). Možda je to sve za sudije i „pravo na suprotno mišljenje“ ge se kao specifičnost ovog podzemlja valjda uto ubraja i prebijanje i fizički napadi?

Olakšavajuća okolnost za ugledne dostojnike Ustavnog suda je i to što verovatno ne šetaju po ulicama gradova i ne vide sve užasne pretnje svima koji ne misle kao Naši ili „Navijači“ ispod kojih su bez ikakvog zazora i uz veliko herojstvo potpisani „SNP 1389“. I dalje, olakšavajuće je i to što je kako je jednom rekao advokat Nikola Barović Ustavni sud zaista jedini koji ima političku notu u sebi. Pa se sad postavlja pitanje: da li Ustavni sud Srbije polako menja Ustav razvodnjavajući odredbe o diskriminaciji prema drugima i da li to čini uveren da sadašnji ljudi i stranke na vlasti zapravo nemaju ništa protiv takvih promena .

Ne isključuje se da na takvo uverenje ustavnih sudija može da utiče i Zakona o amnestiji i „ Pravda i sloboda za Uroša“ kao prve naznake sadašnje reforme(od prethodno loše reformisanog) Pravosudnog sistema?

„NAŠI“ I „NJIHOVI“ ZLOČINI. Sudije koje su u oba slučaja promenili mišljenje, ma koliko drugačiji bila njihova uloga i dometi, imaju u ovom unesrećenom regionu gotovo iste posledice. Hrvatski veterani, ali i mnoge organizacije tražile su slobodu za generale tvrdeći da nisu činili zločine već branili domovinu od srpskog agresora. Ovde su takođe razne organizacije, takozvanih desničarskih i patriotskih organizacija tražili, i sada će tražiti još više, slobodu za Karadžića i Mladića u čemu su, bar vidljivo, napadno i često fizičkim obračunima (i na Dan državnosti) posebno isticali „Naši“ i SNP 1389 i „Obraz „. Nisu se pri tom bavili poricanjem da je srpska strana bila agresor, ali je uvek isticano „da su svi činili zločine“.

Suočavanje sa istinom o sopstvenim zločinima je uvek izostajalo, a sada se nastavlja u nedogled.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari