Prvog januara 2009. godine počela je primena Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), kao glavnog ulaznog dokumenta na budućem putu ka Evropi. Kojim putujemo od dvehiljadite. SSP je predvideo postenenu sveopštu liberalizaciju poljoprivrede u narednih 5 godina, tako da bi od prvog januara 2014. godine preko 90 odsto proizvoda bilo na slobodnom režimu, dok bi za manje od 10 posto ostale minimalne carine i prelevmani. Ceo SSP je bio zasnovan na planu da Srbija bude član 2015. godine. Dakle ove, kad smo tek postali kandidati i gde nijedno poglavlje još nije otvoreno za pregovore.

 Što znači da su glavni cilj i svrha SSP-a potpuno promašeni. Ne samo što se zna da je tadašnja „ciljna“ godina promašena, nego je izvesno da u petogodišnjem mandatu sadašnje Komisije EU nema ništa od prijema. Dakle, Leto Dvadeseto je sada ciljna funkcija. Pa je i to nerealno, već se, ako proširenja uopšte bude(ima priča čak i o suprotnim scenarijima), kao realne godine za konačan ulazak pominju 2022-2023. godina. Koliko je sve ovo nadrealno u odnosu na postpetooktobarski zanos i prognoze, kada se govorilo da ćemo najdalje 2007. godine ući u EU, lako je zaključiti. Najmanje trostruko (tri puta duže) kašnjenje, pokazuje ne samo koliko smo kao „šetači“ bili romantični i lakoverni (što uostalom i priliči „vokerima“), nego i ekonometrijsku meru stepena i intenziteta našeg razvoja. Umesto ulaska u EU i toliko puta pominjano i obećavano tržište od pola milijarde ljudi, mi se i dalje borimo sa dečjim bolestima nerazvijenih ekonomija u „prvobitnoj akumulaciji kapitala“ – javni dug „prešišao“ dve trećine BDP-a, budžetski deficit daleko najveći u Evropi, nezaposlenost velika, investicije male.

 Sad da se vratimo poljoprivredi našoj nasušnoj. Koja je kako sve više postaje naša „poslednja šansa“ (setite se one nekada čuvene kafane na Tašmajdanu sa ovim imenom), sve slabija i nemoćnija. Sa agrarnim budžetom od 350 miliona, ne može se biti konkurentan sa „kolegama“ za najsavremenijim tehnologijama i opremom, velikom posedima, sistemima navodnjavanja, daleko većim državnim subvencijama i posledično daleko nižim cenama koštanja po jedinici proizvoda tj. proizvođačkim cenama. Naš prijatelj Google piše da je cena maline u Poljskoj manja od evra, kod nas neće niko da započinje priču bez dva, mleko je kod njih a kod nas 35 centi. I sve tako. Kao u onoj priči o Davidu i Golijatu. Sve smo to i ranije znali, ali je kontra ulog bio veliki. Sve će se srediti, bićemo i mi konkurentni i bićemo kao oni, kad postanemo članovi. Tako smo rezonovali i kad je potpisivan SSP.

 Sad kad nismo, i kada nećemo skoro, treba nešto sistemski menjati. Liberalizovali smo trgovinu, a od „Evrope“ ni traga ni glasa. Pokušavamo nešto palijativno i kratkoročno. Uvedemo prelevmane na mlečne proizvode i navučemo „jerez“ ovih iz Evrope. Što je normalno. Popisali smo „crno na belo“. Treba raditi sistemski. Ugovor sa SSP-om dozvoljava da se „u periodu ne kraćem od tri godine“ revidiraju neki delovi Sporazuma, ako naiđu objektivni razlozi. A oni su naišli. Nismo ušli u Evropu kako se mislilo u vremenu usvajanja SSP-a. Plus što je EU uvela ekonomske sankcije Rusiji, izvoz na ovo veliko tržište devastiran, sad se sa mnogo jeftinijim proizvodima u odnosu na naše(pre svih mlečnim i mesnim), atakuje i na „mala“ tržišta, kao što je i naše. Šta će uopšte naš seljak, zadruga ili kombinat u konkurenciji sa Golijatima. Ne može ništa. Zato resorno ministarstvo i vlada, umesto stidljivih mera na „mala vrata“, treba da presaviju tabak. Pošto nema Evrope, nema ni nultih carina i prelevmana. Menjamo SSP i tačka. Inače nam propade i ovo malo što je ostalo. Jasno je da nema Unije sa „zaštitom“na ulaznim granicama. Da smo makar blizu, morali bi ćutati i trpeti. Svesni da je Unija tu. Ovako daleki, očito moramo menjati strategiju.

 Konačno, sankcije EU prema Rusiji, možda bi mogle biti neka ekonomska šansa i za nas, jer imamo sporazum o slobodnoj(bescarinskoj) trgovini sa Rusijom. Realno je bilo i pre sankcija da zemlje EU investiraju u Srbiju, uvezu svoje poluproizvode, pretvore ih u gotove proizvode u svojim društvima – kćerima u Srbiji, pa pravac Rusija, bez ulaznih carina. To se tada nije dogodilo, možda će sada, kad se ova šansa multiplicira zbog sankcija. Samo treba pametno odigrati. Zvati, moliti, tražiti investitore. Zvati, moliti, tražiti velike ruske kupaca. Pošto bez velikih kupaca i predugovora i državnih garancija, opet niko neće doći.

 Jednom rečju, red je da se premijer „baci“ na poljoprivredu. Najveća šansa zahteva najviše vremena od „najvećeg“. Sve ostalo su „nijanse“ (da ne kažemo „ogledanje u onom starogrčkom Narcisovom jezeru“).

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari