Kakve veze imaju Artur Klark i Aleksandar Vučić? Čak i oni pakosni koji tvrde da je „Beograd na vodi“ SF utopija ipak ne bi to poredili sa ključnim Klarkovim delima. Idemo redom: Rama je ogromna vanzemaljska svemirska letelica koja ulazi u naš sunčev sistem. Savršeni cilindar dugačak nekih pedeset kilometara koji se brzo okreće i juri kroz svemir.

 Rama je tehnološko čudo, misteriozna i potpuno enigmatična vanzemaljska tvorevina. To je prvi posetilac ljudskoj vrsti sa zvezda i mora biti istražen. To je „jedan od najboljih romana koji je Klark napisao, ispunjen iznenađenjima i zagonetkama“ (Sunday Times). „Osetićete taj jezivi dodir vanzemaljskog i nesaznatljivog koji izdvaja SF kao tehnički najmaštovitiji žanr“ (The New York Times). Klarkov roman se zove „Susret sa Ramom“ i dobitnik je nagrada „Kembel“, „Hugo“, „Jupiter“ i „Nebula“. Objavljen je 1973. Kad je Vučić imao samo tri godine.

Ali, Rama je i aktuelni albanski premijer. Rama, Edi Rama. I Vučića, dakle, čeka „Susret sa Ramom“. Verovatno neće biti toliko spektakularan kao onaj „susret“ u Klarkovoj literaturi, ali politički bi morao da bude jako bitan. I simbolički.

Da podsetimo: Poslednji albanski zvaničnik tog ranga u Beogradu bio je Enver Hodža. Prilikom svoje posete Beogradu 1946. godine postavio je Titu, navodno, sledeće pitanje: „Kosovo i druge oblasti albanskog stanovništva u Jugoslaviji su albanske teritorije koje su velike sile nepravedno otrgle. Sada, kada su naše dve zemlje socijalističke, stvoreni su uslovi da se ovaj problem pravedno reši.“ Na ovo je Tito odgovorio: „Slažem se, to je i naša želja, ali u ovom trenutku mi ne možemo ništa da učinimo u tom smislu, jer to Srbi ne bi shvatili“. Hodža je na to zaključio: „Ako to ne shvataju danas, shvatiće sutra.“

Eto, nije Tito ni tada bio toliki „srbomrzac“, čak ni povodom pitanja Kosova, a što misle pojedini srpski nacionalisti, a potonja – „gazimestanska“ – nacionalna politika prema Kosovu, svojom plitkoumnom arogancijom, mic po mic, išla je nesvesno u korist Hodžinog proročanstva. Za razliku od Tita, Vučić prilikom susreta sa Ramom (22. oktobar), neće imati ni blizu Maršalovih „alata“. Komunistička partija Jugoslavija u pravljenju svojih ćelija na Kosovu, imala je velikih problema zbog nepoverenja Albanaca prema Slovenima. Zato je KPJ smatrala da bi bilo jako bitno da se napravi albanska komunistička partija. Napad Nemačke na SSSR oraspoložio je albanske komuniste za tu inicijativu. Nakon početnih neuspeha, Titovi emisari Miladin Popović i Dušan Mugoša, uspeli su da ubede Albance i novembra 1941. izabran je njihov Centralni komitet sa Enverom Hodžom na čelu. Tito je imao jake projugoslovenske elemente u partijskom vrhu okupljene oko Koči Dzodzea. Titov čovek od najvećeg poverenja, pukovnik Velimir Stojnić čak je učestvovao u raspravama albanskog Politbiroa. Cilj je bio slabljenje, možda i uklanjanje Hodže, kome Tito nije verovao i zbog „Hodžine buržoaske intelektualne podloge“, kako na primer smatra istoričar Bernd J. Fišer.

Koči Dzodze je podržavao Titov plan za uspostavljanje neke vrste konfederacije Albanije i Jugoslavije. Titu je smetao Hodžin nacionalizam. Raskol Staljina i Tita 1948. išao je u prilog Hodži. Umesto da Dzodze strelja Hodžu, ovaj je streljao njega. Od Titovog polusatelita, Albanija je postala potpuni satelit SSSR (Fišer). Uglavnom, ovakvih uticaja na albansku politiku s „naše“ strane više nema, dok titoistički snovi o konfederacijama sa Albanijom i Bugarskom više nisu konkretizacija ideje „Balkan balkanskim narodima“, već mentorski (starateljski) napori Brisela (Berlina) da preventivno pacifikuju region. Otuda i deluju logično nezvanične najave dobro obaveštenih izvora da će dva premijera više pričati o ekonomiji, nego o Kosovu i članstvu o NATO. Ne samo što je ekonomija „manje kontroverzna tema“, već što je posle Berlinskog samita (kongresa), svima valjda jasno da lideri balkanskih entiteta i nisu mnogo „ovlašćeni“ za velike „titoističke“ teme, ma koliko vlasnik „MK grupe“ Miodrag Kostić smatrao da „premijer vodi Vladu kao odličan naslednik Titove politike nezameranja“. U Berlinu Vučić je uspeo da ne statira i to je već dovoljan uspeh. Ali, eonima daleko od jasno precizirane Titove politike „aktivne miroljubive koegzistencije“, za koju Vučić možda ima volje i ambicija, ali nema resursa. Na duge staze.

Pored neophodnog „pojačanog nadzora“ (zanimljivo je da se niko od Balkanaca ne oseća neprijatno zbog toga), samit u Berlinu je pokazao da živimo u paralelnim dimenzijama. U „Jugosferi“ (Tim Džuda), odnosno „Zapadnom Balkanu“ gde je EU izvesnost, gde će se u bezobalnom evropskom prostoru ostvariti čak i infrastrukturni projekti koji nisu mogli u Jugoslaviji zbog republičkih sumnji i trvenja. Neuk posmatrač bi pomislio da ćemo dobiti i put Split – Beograd (via Sarajevo), koji su svojevremeno gurali jugoslovenski elementi u Dalmaciji, da bi on kao ideja bio marginalizovan u MASPOK euforiji. „Jugoslavija zdaj!“, zaličilo je u Berlinu. S tim da sad svako ima svoj „dohodak“ i iluziju suvereniteta. Ne kao nekad, kad se iz Hrvatske gunđalo da se pruga Beograd – Bar pravi i parama pokradenim od jadranskog autoputa, da bi Braća Bajić snimili singl „Crna Goro slobodarska, lijepa ti je pruga barska“.

Iskren da budem očekivao sam veći otpor Slovenije i Hrvatske da u Berlinu ove zemlje budu tretirane kao deo „Jugosfere“, a ne Evrope. S druge strane mi je drago, jer je izbegnut neprijatan osećaj „otomanskog paketa“ koji bi mogao da završio kao „kompenzacija“ Ankari. Eto, da oraspoložimo Hrvate i Slovence to što se stvara ili održava, ne mora imati nikakav prefiks „jugo“, čak ni kao Jugosfera, već se može zvati Adrija. Zvuči lepo, zar ne? Ima i resantimana rudimentarnog bežanja iz SFRJ putem projekta „Alpe-Adrija“. Hrvatska desnica ima opsesiju da Srbi neće propasti dok im je Engleza. Znamo šta naša desnica misli o Englezima. Posle Berlina paranoja u Hrvatskoj je pojačana: „Srbija je novi nemački miljenik“.

Bivši šef slovenačke diplomatije Dimitrij Rupel, i grupa predstavnika civilnog društva izrazili su nezadovoljstvo zbog toga što na prošlonedeljnoj konferenciji o Zapadnom Balkanu u Berlinu, Slovenija nije sedela na evropskoj, već na balkanskoj strani stola. Maltene to je bio glas otpora, dovoljno disonantan. Pa nisu se valjda Slovenci i Hrvati odvajali da bi sutra svi ponovo živeli zajedno. Potrebni su i ovakvi glasovi razuma, potrebni su i ljudi kao Oliver Dragojević koji svojim „nečinjenjem“ (nedolaskom u Beograd) podsećaju i na prošlost. Jer, druga strana paralelne stvarnosti je „zamrznuti konflikt“ kao eufemizam za „Zapadni Balkan“. Opasno ga je ignorisati i zamazivati nerealnim EU perspektivama. Jer, samo balkanski narodi mogu naći rešenje da se svaka istorijska prekretnica ne mora završiti u novom klanju – u konfliktu koji kao da je endemski, kao sida u nekim delovima Afrike. Za taj čin zapadnobalkanci moraju imati malo više dostojanstva, od ulizivanja Nemačkoj, Americi, Rusiji i Turskoj. Nije sirotinja presudna za klanje. Bivša SFRJ je ušla u građanski rat s prosečnom platom od hiljadu nemačkih maraka. Franja u Jasenovcu, a Irinej u Srebrenici bi uradili više od sto Berlina. Ne umanjujući nikako napore Nemaca da nam nadziru i kontrolišu atavizme.

Odmah nakon Berlina došao je Bled. Dačić se obratio učesnicima strateškog foruma „Budućnost zapadnog Balkana – kako unaprediti regionalnu saradnju“. Na Bledu je Dačić izgleda dobio uveravanja da Hrvatska neće praviti probleme Srbiji na putu ka EU. I to je tako cool. Ali, da li ovakvi skupovi treba da imaju baš toliki stepen virtuelnosti, ili ih treba malo iziritirati i temama kao što je na primer pravljenje muzeja srama Zapadnog Balkana (bez nivelacije zločina i njihove racionalizacije u nacionalnim narativima). Potreban je i konsenzus balkanskih entiteta da nikakva EU budućnost ne može na mala vrata uvući onu sumnjivu reintegraciju. EU perspektiva bi morala biti na jasnim temeljima „prosvećenog antijugoslovenstva“. Bivša SFRJ ipak nije bila proto EU. Jer, posle bilansa u žrtvama uvek treba citirati Vojislava Koštunicu: „Svaku Jugoslaviju – u mutnu Maricu“. Iako je on to rekao u drugom kontekstu. Naravno, niko ne misli ozbiljno ponovo sa Jugoslavijom, ali podsvesno nije da nema i tih tendencija. Balkan je i skup iracionalnih kolopleta, ne samo u pravljenju haosa, već ponekad i u (re)integrativnim procesima. Zar danas ne zvuči primamljivije od „Adrije“, stari predlog Slobodana Miloševića o konfederaciji Srbije i Grčke? Možda su ove teze prenaglašene, međutim samo zato da bi se stvar svela sa teškog pitanja da epistemološke teme (koliko i kakvih formata integracije regiona ima), ne smeju zanemariti ontološke (u kom obliku region treba da postoji, i koliko treba da postoji).

Bled je došao posle Berlina. Pre Berlina je bio Cavtat. Milo, Rama, Bevanda i Milanović razgovarali su o jadransko-jonskom autoputu. Povezivanje Trebinja sa Tiranom deluje malo nadrealno kad znamo Dodikove stavove koji neće granicu na Drini kao što i Albanci verovatno misle da je i ona na Prokletijama besmislena. Ali, nije to više ona Albanija kad je Partizan išao da igra sa Fljamurtarijem.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari