Možda će jednom i ugledati dana dramski komad o nedavnom tronoćnom priključeniju kragujevačkih odbornika u Hotelu „Alfa“ u Končarevu.

Ali, ukoliko ne bude uskoro napisan i izveden, i to na sceni Knjaževsko-srpskog teatra „Joakim Vujić“, bolje je da ga i ne bude. Pozorište mora odmah da reaguje na stvarnost, jer je jedino političko mesto gde se ispravljaju „krive Drine“ i daje pomen vrlinama kao što su razboritost i hrabrost.

Javna je tajna da je nova kragujevačka vlast skrpljena kupoprodajom mrtvih glasova živih leševa. O končarevsko-jagodinskim alfa-noćima koje je četrdesetak poslaničkih invertebrata, predvođeno nenazočnim ali prisutnim ali-bábom, rekretivno provelo u hotelskom karantinu, svi srbijanski vrapci znaju i cvrkuću sve, ali, za njihovu pesmu, srpski službeni glasnici nemaju sluha. Javnost nam je tajna.

Kad su se čvrsto presaldumili i muški obećali da će iznova drukčije glasati, odbornici su iz hotela odvezeni pravo u gradsku skupštinu. Dakle, narodna vlast dela protivnarodno i protivpravno, pozivajući građane da se pridržavaju zakona. Izborna volja prekraja se za tri dana „na pecanju“ kojekude po končarevima. Čemu uopšte izbori?

Preoteti Kragujevac iz ruku legitimne vlasti, mimo volje njegovih građana, bilo je pitanje feudalne časti. Sramota je, bre, da za kormilom svog rodnog grada, predsednik države nema svog sina prvenca, stranačkog kolegu, kako je to običaj u svim tavnim vilajetima.

Sa smenom vlasti u Kragujevcu dolazi do smene i u njegovim institucijama kulture – stranačka familija ima puno rođaka. Odzvoniće tako i međunarodnom pozorišnom festivalu Joakim Interfest, koji je u poslednje tri godine, otkad mu je umetnički direktor Nebojša Bradića a selektor Goran Cvetković, bio istinska agora ovoj nekadašnjoj prestonici.

U znak sećanja na kulturni podvig koji će ubrzo biti zaboravljen, a da se vidi kako pozorište ume i da predoseti politička mrakobesja i smrkavanja, navešću nekoliko izvoda iz obrazloženja žirija ovogodišnjeg Joakiminterfesta, kojem sam predsedavao.

Najboljom glumicom proglašena je Marina Vodeničar, za ulogu Dejzi u predstavi „Nosorog“, Ežena Joneska, u produkciji Narodnog pozorišta Kikinda. U predstavi koja govori o izvršenju besmislenog naloga, koji se, kao i svi nalozi svih diktatora ovog sveta, uvek predstavlja kao prirodna stihija, Marina je izrazila svu ljupkost opasnog opravdanja koju ljudska bića iznalaze da bi tom besmislu pripisala razlog.

Njen kolega iz istog treatra i iste predstave, Đorđe Marković, proglašen je najboljim glumcem. U ulozi Žana njemu je pošlo za rukom da monstruozni čin preobražaja čoveka u nosoroga, pojedinca u krdo, glumi kao jednostavnu dečju igru. Spojivši ono smehotresno sa užasnim, veselo sa strašnim, strogu komičku formu sa fluidnim tragičkim sadržajem, on je otelotvorio duh groteske, u svom čistom vidu, kao duh našeg vremena.

Nagrada za vizuelnost pripala je scenografu Krsti Džidrovu i kostimografkinji Mariji Pupučevskoj, za predstavu „Naš razred“ Tadeuša Slobođaneka. Njih dvoje pretvorili su vreme u prostor. Vreme tragičnog istorijskog zbivanja u poljskom selu Jedvabne, u kojem su 1941. meštani katolici na svirep način ubili 1.600 svojih sugrađana Jevreja, ne obazirući se na uzrast, uskrsnulo je kao estetski čin na malenom prostoru scene skopskog Teatra za decu i omladinu. Ovo dinamičko scenografsko i kostimografsko delo obuhvata pokret i gestu svakog pojedinačnog glumca, pokrete i geste glumačkih grupa. To je živi prostor.

Specijalna nagrada za kolektivnu igru i društveni angažman pripada ansamblu glumica predstave „Trpele“ (BDP). One su pokazale šta je to društvena odgovornost glumca danas i kako se na nju, sa pozorišne scene nagovara publika. Nije, naime, stvar u tome da se tek igra jedan komad sa društveno važnom temom, kakva je, bez sumnje, zlostavljanje žena, nego da angažovana predstava nastaje tek kad svaki glumac, svaka glumica, sopstvenu brigu nad problemom i sopstvenu želju da se on reši pretvori u alatnicu za sopstveni glumački izraz. Ansambl „Trpelih“ uspostavio je sinergiju ovih briga i ovih glumačkih iskaza, čistih kao suza.

Nagrada za najbolju režiju pripala je Snežani Trišić za predstavu „Nosorog“. Trišićeva je, jasno i razgovetno, ostvarila svu potencijalnu kompleksnost ovog Joneskovog dela. Pred nama je ljudski apsurd, koji uliva strah u kosti, pukao ovde kao vidik ka vrlini da se, protiv stihije straha i nasilja, može živeti hrabro.

Najbolja predstav u celini jeste „Naš razred“, u režiji Vladimira Milčina. Svi elementi pozorišnog dela u njoj su dovedeni do vrhunca, prožimajući se tako i toliko da postaju ono drugo. Kostim se pretvara u glumačko umeće, glumačko umeće u arhitekturu, scenografija u muziku, muzika u reč, reč u sliku, slika u misao, misao u glumu. Eto, to je veliko zajedničko umetničko delo. U njega je ugrađeno ogromno rediteljsko iskustvo, najređe vrste, i autentični entuzijazam mladih glumica i glumaca, ali, bez euforije. Taj entuzijazam pretvorio se u mudrost, kao što se vreme pretvorilo u prostor.

Tako je to bilo u kragujevačkom teatru. U kragujevačkoj Skupštini, prostor je pretvoren u vreme.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari