Već sam ovde pisao kako je čitanje sabranih dela Edvarda Kardelja pred spavanje najpouzdaniji lek protiv jugonostalgije. Ali, Bevc (Kardeljev nadimak) je koristan i za dnevnu politiku. Naime, stari politbirovci i operativci su znali za Kardeljevu „teoriju 24 časa“. Ona nikad nije postala zvanična doktrina, ali se prepričavala u kuloarima vlasti, malo kao anegdota, a i koristila se po potrebi.

Nastala je u vreme krize sa Informbiroom 1948. Kad je bilo mnogo napeto, kad su ginuli graničari okrenuti prema Mađarskoj, i kad je Tito kalkulisao sa azilom u Švajcarskoj (o tome govore zvanični britanski izvori), mudri Kardelj je rekao u trenucima jedne od napetosti: „Drugovi, samo da preguramo sledeći dan, pa ćemo videti šta ćemo.“ Konkretnije – ne treba ništa specijalno preduzimati u naredna 24 časa, možda stvari same po sebi krenu nabolje, možda se ideološke i druge strasti ohlade. Ima tu u osnovi i one narodne „neće valjda“. Poenta je da ne treba reagovati afektivno.

Dakle, u slučaju kad neko „uvredi Srbiju“ (a on po prirodi stvari mora da je brani), kad neko postavi „ultimatum“, ali i kad mu se postavi novinarsko pitanje koje doživljava kao provokaciju, pre nego što u trenucima afekta dođe do radikalskog recidiviranja, premijer Vučić bi uvek morao da se seti mudrog Kardelja i primeni „teoriju 24 časa“. Pošto nema Dačićev talenat da i mučne stvari ponekad prevede na zajebanciju i time ih dekompenzuje, ovo je sasvim elegantno rešenje i posebno je efikasno u konfuznim periodima bez jasne strategija a sa mnogo temperamenta i emocija. Deluje antiafektivno. Sa primenom „teorije 24 časa“ ni BIRN kriza ne bi ni postojala. Niti bi moj rođak Pajo saznao da su BIRN u stvari novinari. Pre kurcšlusa Vučića i Davenporta po ovom pitanju, moj Pajo bi isto tako poverovao da je BIRN sredstvo protiv krompirove zlatice koje preporučuje Institut za krompir iz Guče. Ako odgovor već nije mogao da bude tipa da je premijeru žao što poreski obveznici EU plaćaju ovakve tekstove, a mi kao vlast pravimo greške te ima prostora i povoda za utemeljenu kritiku, onda je najbolje reći da će premijer odgovoriti sutra zvanično (kad prođe dan). Mada, stari vučićolozi bi rekli da je premijer blizak metodu da doprinese pravljenju krize da bi posle suštinski doprineo njenom saniranju. Tu donekle ne računamo poplave.

Ali, ovakve instant krize imaju efekte s kojima premijer možda i ne kalkuliše. Ima paranoika koji će da pomisle da ćemo dobiti kao država neke nove uslove – na primer oko veštačkog jezera Gazivode u opštini Zubin Potok, pa da premijer preventivno dela ne bi li ovakvim zatezanjima napravio sutra jači gard kad počnu novi pritisci. Neko bi pomislio da premijer nije iskulirao nezgodno pitanje na konferenciji za novinare samo da bi skrenuo pažnju sa najava famozne platforme o Kosovu predsednika Nikolića, koja kao da je ekspresno postala manje aktuelna čak i od Pajtićeve „vlade u senci“. Tu noć kad je Davenport osumnjičen da daje pare novinarima BIRN-a da rade protiv Vlade Srbije, i u toku premijerove polemike sa evropskom portparolkom Majom Kocijančić, kao da se Srbija perverzno ozarila na momenat. Mnogi su se osokolili i trgli iz letargije rutiniziranih stavova i pomislili da je Vučić ovoga puta jako, ali jako ozbiljan. Entuzijazam se nije mogao sakriti na licima antievropskih savetnika i antievropskih medijskih jurišnika proevropskog premijera. Sećam se kad sam jednom u Ljubljani gledao Gorana Bregovića i njegov „Orkestar za svadbe i sahrane“. Došlo dosta i gastarbajtera. Cinculira Bregović ono njegovo unca-unca, kad jedan iz publike pored mene dobaci: „Daj, Brega, zajebi to – sviraj Bosanca i Dugme!“ Tako i ovi kao da kažu: „Daj, Vučiću, zajebi više te evrointegracije, daj ono naše.“

S druge strane, „BIRN kriza“ osokolila je mnoge s ove druge strane. Ponadali su se da stara radikalska retorika nije nekontrolisani recidiv, da se sad konačno pokazuje pravo lice. Mnogim građanima je laknulo tu noć kad je Vučić odbrusio. Građanima s obe strane mentalne raspolućenosti ove zemlje. Ponadali se da će se vratiti u neke nove devedesete, da će opet svi biti ušuškani u spokojnoj podeli – da će se ponovo znati ko su „oni“, a ko smo „mi“. Tako je najlagodnije. Svim gubitnicima tranzicije s obe strane, svim „patriotskim“ pijavicama, i svim parazitskim snobovima „građanske“ Srbije koji će – svako svojim gubitnicima tranzicije – objašnjavati kako prava borba tek predstoji. Ali, bajka je kratko trajala. Vučić se sreo sa Davenportom „u četiri oka“, otišao kod Srba na Kosovo (verovatno Zapad nije imao ništa protiv), Kirbi mu je uručio Obaminu prazničnu čestitku, i koliko ja razumem, ništa od povratka u ušuškane devedesete kad se znalo ko je ko. Ipak je na duže staze od Davenporta teško napraviti Holbruka.

Insistirajući na tome da i „obični smrtnici“ i „obični predsednici vlade“ imaju pravo da govore, Vučić je sugerisao da on može i da se skloni kako bi došao neki „poslušnik“ na njegovo mesto. Premijer može da se povuče (pa i u afektu), ali ko će doći na njegovo mesto – izabraće građani Srbije – a oni mogu da izaberu ako hoće i „poslušnika“, ali i Đorđa Vukadinovića. Ovakve izjave su loše jer impliciraju da su sve dosadašnje pohvale (a bilo ih je mnogo) Vučića i njegovog kabineta bile i zato što je on bio „poslušnik“, pa sad – kad ume da odbrusi (Rami, Davenportu…), ispade kao da se premijer dozvao svom srcu, pa neće da bude više „poslušnik“, pa nek dovode drugog. Uostalom, premijer je već „obećao“ da će izgubiti sledeće izbore, a to je retko komforna pozicija da može da sprovede politiku kakvu želi, bez velikih kalkulacija, ali zato da dodatno ne sluđuje već sluđene građane – da li je iskrena (geo)politika Vlade ona Vulinova – „antiglobalistička“ ili na primer ona koju zastupa jedan od boljih Vučićevih ministara – Jadranka Joksimović, koja je pokazala da se pasionirano može voditi proevropska politika a da se ne morate nigde ponižavati.

Sećam se jednog brifinga kod Borisa Tadića u Predsedništvu Srbije za urednike (polako, nije to bio skup nekog „štaba“, već skup svih sa svima). Aleksandar Tijanić se obratio Borisu: „Predsedniče, učinite nešto da izađem manje zbunjen nego što sam ušao.“ Red je da Nikolić i Vučić sem raznih „testova lojalnosti“ u skorije vreme učine nešto slično. Jer ovo postaje nesnošljivo: Jeste li u kohabitaciji, ili niste? Zašto su svi provladini mediji zvanično proevropske vlade antievropski, nekritički proputinovski i ksenofobični u odnosu na Zapad? Izjasnite se jednom pošteno oko Dačića i socijalista. Ako je život naučio socijaliste da trpe, vi s tolikom podrškom ne morate nikoga da tolerišete ako nećete. Pretpostavljamo da je zbog interesa zemlje Vučić dovoljno korektan da ne rekonstruiše Ivicu dok ovaj predsedava OEBS-u, jer to bi bilo odvratno bar kao kad je Đilas isterao Vuka Jeremića iz stranke dok je ovaj predsedavao UN.

„Konstatacija realnosti“, o kojoj govori šef naprednjaka u Skupštini Zoran Babić, može biti i strah (opravdani) da će Ivica tokom OEBS meseci da se politički nabilduje. Samo nepismen ne vidi da je šef socijalista uveliko i u kampanji za predsednika Srbije (ne uvek namerno već i po inerciji posla), i zato bi bilo nerealno očekivati da SPS podrži Nikolićevu inicijativu da se u promeni Ustava odredi da se predsednik države bira posredno – u Skupštini. Ali samo politički nepismen čovek ne vidi i da je nakon pobede Kolinde i SNS dobio idealnog predsedničkog kandidata – Zoranu Mihajlović. Razumem Nikolićevu savetnicu Stanislavu Pak kad optuži „damu u crvenom“ da se uključila u „orkestriranu kampanju“ protiv predsednika, ali ne razumem sasvim Vučićeve pitbulove kad govore o „soliranju“, „liderskim ambicijama“, o „nelojalnosti“. Kao brani „Utisak“. Pa svaki normalan čovek u ovoj zemlji braneći „Utisak“ brani zdravu pamet. A, eto, ja sam naivno mislio da Vučić odavno ima neki „projekat Zorana“ (na duge staze, sa još pilatesa i teretane), kao što je HDZ imao „projekat Kolinda“. Neće se valjda sve svesti na to da se Zorana sad „urazumi“. Čak sam mislio da su ljudi slepi pored očiju – kako naivno, na prvu loptu, gledaju onu zanosnu „damu u crvenom“ na naslovnoj strani novogodišnjeg Blica. Kako marketinški stručnjaci govore o fashion načinu rešavanja „krize identiteta“. Dok im se u stvari na vreme usađuje u podsvest nova predsednica koja bi pobedila i Đorđa Vukadinovića, Sašu Jankovića, Milorada Veljovića ili Zorana Kesića, kao kandidate opozicije, a kamoli Nikolića, Dačića i Sandu. Tekst završavam neposredno pred početak Glavnog odbora SNS, pa mi oprostite ako ispadnem deplasiran. Znam pouzdano da se u ovih par godina Zorana sigurno nije proslavila time da govori ono što Vučić ne misli.

Za kraj i jedna pikanterija iz mojih hrvatskih izvora: Možda niste znali da Kolinda mnogo gotivi Vuka Draškovića. Zgotivili su se dok je ona bila ministarka vanjskih poslova (zadužena i za evrointegracije), a on spoljnih. Ali, uprkos tome nikad kolegi nije uputila zvaničan poziv da poseti Zagreb. Što, pitam mog sagovornika iz Hrvatske? Zato što bi imala hiljade branitelja na demonstracijama. I to mu je sa žaljenjem rekla. Ali, ako se normalizuju Nikolić i Vučić u Hrvatskoj, zar ne može Drašković? Ne opraštaju mu „Nož“, kaže ovaj. Možda je objavljivanje tog romana i bio jedan od simboličkih krajeva bivše SFRJ. Kao i navodna pojava Gospe u Međugorju, na primer.

Muzička preporuka za vikend: Chris De Burgh i večni sentiš iz osamdesetih: Lady In Red.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari