Otac trinaestogodišnje Ankice iz OŠ Dositej Obradović tvrdi da snimak načinjen mobilnim telefonom jasno potvrđuje sumnje da su devojčicu trojica školskih drugova bacila kroz prozor škole u Irigu. Direktor škole kaže da je slučaj „naduvan“ i da su se deca „igrala“. Inspekcija najavljuje sankcije. Tihi ubica uveliko se nastanio u obrazovnim ustanovama Srbije. Kakve to veze ima sa državnom heroinom JK? Nikakve. Verujem, međutim, da ima s njenim nametnutim medijsko-političkim „starateljkama“, i ostalim „ja, kao europljanka i intelektualka“ staramajkama.

Postoji jedno, ogavno, po mom sudu, pregnuće nekih ovdašnjih regrutovanih intelektualaca da svako pozivanje na sistem vrednosti i moral, proglase za puritanstvo. Ili da pozivanje na tradiciju grubo izjednače s pozivanjem na tradiciju nekih likova koji i ne znaju šta znači reč „tradicija“. Tako smo došli u paradoksalnu situaciju da se ne smemo pozivati ni na šta vredno iz srpske tradicije da nas ne bi proglasili huliganima koji od tradicionalnih vrednosti najviše vole „Najke Jugovića“. Ne kažem. Da je tradicionalna vrednost vrlo rastegljiva kategorija, naravno, nema sumnje. O tome nas čak i eksperimentalno uverava ovih dana, na primer, SNS, kada tradicionalni srpski domaćin Toma Nikolić i njegov kolega Aca Vučić, čovek koji je predložen za Ginisovu knjigu rekorda po tome što je najviše puta u periodu od 1999. do 2008. pomenuo ime male Milice, najmlađe žrtve NATO bombardovanja Srbije, na proslavu drugog rođendana stranke dovedu Vilija Montgomerija, onog simpa ex američkog diplomatu iz tih, teških vremena srpsko-američkih odnosa. Tradicionalna SNS ima tako sirotog Montgomerija, a moderna, pak, dočepala, ni krivu ni dužnu, gospođu Meri Vorlik. O tempora! O mores! O horores! Međutim, nije o tome reč.

Sukobljavanja oko tradicionalnih vrednosti između kvazipatriota i kvazieuropejaca, i jednih i drugih uteklih iz Sterijinih prikazanija, doveli su celokupni sistem vrednosti u Srbiji tačno tamo gde su od početka i meračili – do đavola! Tako danas trinaestogodišnjakinju drugovi ‘ladno bacaju kroz prozor, otac devojčice završava u bolnici od stresa, majka van sebe, direktor, „čovek 21. veka“ a sve mi se čini „europljanin i intelektualac“, komentariše „ma igrala se deca, a mediji naduvali“, a crna policija čupa kosu na glavi utvrđujući po osnovnoj školi šta se desilo!!!!

Bilo je gorih slučajeva po školama i gimnazijama. Prebijenih učiteljica, mrtvih učenika, seksualno zlostavljanih od svojih vršnjaka, od vaspitača, bilo je droge, otimanja užina, bilo je i biće još gore. Kad je pre nekoliko godina da li Jelena Karleuša ili neka druga diva, stvarno svejedno pred licem pravde, snimila spot u Karlovačkoj gimnaziji, svima koji su protestovali uključujući i zaposlene u gimnaziji usta su bila zapušena kontraoptužbom da su oni lažni moralisti. Odmah su im poturili dokaze o visokoestetizovanim standardima spota, o svetskom brendu crnih haltera u koje je pevačica bila odevena, o isto tako brendiranim gaćama u kojima su se baškarili muškarci dok su valjda, po crvenom satenu za potrebe spota, fingirali koitus sa pevačicom, dok je sve to ukrašavao zid Karlovačke gimnazije. I dok je tadašnji direktor Rade Zejak, profesor muzike, (možda je dobio otkaz u međuvremenu!) tvrdio da nikada ne bi dao odobrenje za tako nešto, i da je sve urađeno u njegovom odsustvu, ostalo je u sećanju da je jedna „nazadna“ profesorka ove gimnazije izjavila „da joj je drago što se u kadrovima ipak ne vidi bista mitropolita Stefana Stratimirovića“.

I mada poenta nije bila u sadržaju spota, golotinji, kiču, nego u samoj činjenici da se za potrebe snimanja jednog idimidođimi spota, pedagoškog naziva „Tihi ubica“, koristi i uslikava prostor najstarije gimnazije u Srbiji, branitelji „budućnosti“ smatrali su da je to superiška! Prst u oko tradiciji! Koji će nam qrac Karlovačka gimnazija, treba nam „Tihi ubica“. Može i nešto glasniji. Dakle, šta? Naravno da nema veze bacanje devojčice iz školske zgrade sa snimanjem turbopop spota JK u Karlovačkoj gimnaziji, ali, ima bogme, i te kako sa sistemom vrednosti.

Ako je svakoj šuši bilo dozvoljeno da se cinično i u brk nasmeje Karlovačkoj gimnaziji, zarad modernosti, koja bajdvej, nema ama nikakve veze s modernošću, onda je u školskim objektima moguće sve što i ma gde na ulici. Jer tadašnjim tihim ubistvom Karlovačke gimnazije – čija školska biblioteka, takođe najstarija u Srbiji, čuva, između ostalog fototipsko izdanje „Miroslavljevog jevanđelja“, „Četvorojevanđelje“ iz 16. veka, „Služabnik“ Vićenca Vukovića iz 1554. godine, zatim prva izdanja Dositeja Obradovića, Branka Radičevića, itd. – dato je zeleno svetlo da je u školskim ustanovama baš, ama baš sve dozvoljeno.

U opštem rasulu i nakaznim pojavama koje gazduju srpskim kulturnim nasleđem, nema političke, pravne, obrazovne institucije koja još ima bilo volje bilo autoriteta da kaže „dosta“. Ostaje nada da će gospođa Vorlik, i bivši joj kolega Vili Montgomeri imati više sluha za očuvanje sistema vrednosti u Srbiji, koji se ili oslanja na najodličnije primere srpske istorije ili se uopšte ne oslanja nego lebdi u praznini. Ali onda to nije Srbija, nego Avatar? Pa, dobro.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari