Nekad u onoj staroj Jugoslaviji momci su se otimali da služe vojni rok u Banjaluci jer je po legendi odnos žena i muškaraca išao od relativno mogućih 3 : 1 do neverovatnih 6 : 1. Oni koji su zaista služili vojni rok u Banjaluci u tim srećnim vremenima, ipak će vam reći da to nije bilo baš tako kako se pričalo. Ali zato verujte svom reporteru koji vam kaže da Linc ima oko 195 hiljada stanovnika, a 205 hiljada radnih mesta. Takvu proporciju možda su još samo približno imali Zavidovići kad je „Krivaja“ bila u punoj snazi.

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Linc je mnogo lepa varoš-kombinacija Salcburga i Zenice. S jedne strane industrijsko srce Austrije, s druge bitan toponim evropske kulture. Jedna od najlepših dečijih radosti-bombonice PEZ, prave se ovde. Velike lađe Dunavom donose sirovinu za železaru „Vestalpina“. Sela oko Linca po uređenosti liče na Okrug u kome žive Hobiti. U ovom, trećem po veličini gradu u Austriji, ima i oko desetak hiljada pripadnika srpske dijaspore. Dobro se šljaka, dobro se i zarađuje.

Nekada je stanovnik Linca bio i Johan Kepler. Ovde su školu pohađali i Adolf Hitler i Ludvih Vitgenštajn. Austrija se dobro nosi sa tamnim delovima prošlosti. O njoj se priča otvoreno, neonacistički incidenti se ne zataškavaju već se prevazilaze stalnim propitivanjem i podsećanjem. I pravnom državom, pre svega. Linc je danas multietničan i otvoren grad. Istorija je zgusnuta, i ne tako davno Okrug i Hobiton bili su Mordor. Od „anšlusa“ 1938. tu više nije bilo dilema. Sad, kad se po Evropi ponovo čuju šapati bezimenog straha, kad se govori o Senci na Istoku i kad je sve manje onih koji pamte, mesta kao što su Mauthauzen simbolički su bitna da se shvati koliko je sunovrat u varvarstvo ponekad blizu. U Mauthauzenu opominjanje je uverljivo. Nekad se i Milan Stojadinović, kao predsednik Vlade, sa radoznalim i lepo obučenim Beograđanima divio na Sajmištu (tada novom, sada starom) eksperimentalnom puštanju onovremenskog čuda tehnike-televizije na „Filipsovom“ štandu, da bi samo koju godinu kasnije, od ove „vere u progres“, tu bili ljudi spremljeni za dušegupke.

Linc je u proleće očaravajući-vedro nebo, Mocartova muzika, bajkovite fasade, kroasani, i PEZ sa štrumfovima, ali svest o svetu koji treba sačuvati postaje uverljivija kad se obiđe spomen kompleks Mauthauzen, na oko 20 kilometara istočno od grada. Nacisti su imali velike planove s Lincom. Hteli su od njega da naprave „nacističku Atinu“. U šperovskim maštarijama, Hitler je uz velike arhitektonske zahvate hteo da omiljeni grad pretvori u kulturnu prestonicu Rajha. Istovremeno sa „kulturnim“ planovima, nacisti su od Linca pravili industrijski centar. Fabrike rastavljene u Čehoslovačkoj, sastavljane su ovde. Herman Gering je zaslužan za ekspanziju teške industrije u Lincu. Čelik i hemikalije pravili su se za ratne potrebe.

Morbidnost i realan osećaj mučnine brzo neutrališu onu „turističku“ komponentu obilaska logora, a koju napadno želiš da suzbiješ na ovakvim mestima. Uvek sam se osećao konformistički neprijatno kad pomislim da ću sebe samog uhvatiti kako „razgledam“ sa osećajem izveštačene zgranutosti, kako ću strahovati da onaj momak i devojka ispred mene ne odluče da naprave „selfi“. Obišao sam više ovakvih spomen kompleksa i taj osećaj tuposti kad staneš ispred krematorijuma uvek je isti. Osećaj bliskosti zla, pa i njegove „banalnosti“ (Hana Arent) je uverljiviji kad vidiš fotografiju, ali ne kad vidiš Himlera na njoj u korifejskom obilasku Mauthauzena, već kad ti pažnju privuče osmeh mladog preplanulog esesovca zavrnutih rukava koji uživa u „neposrednosti“ svog komandanta i jednog od idejnih tvoraca Holokausta.

Barake, postrojavanja, kamenolom – taj ritual smrti. Stojiš u tom prostoru. Vetrovito je. Od leta 1940. ovo je Koncentracioni logor Mauthauzen – od oko sedam hiljada zatočenih Srba više od polovine nije dočekalo 5. maj 1945. kada su logor oslobodili vojnici Treće američke armije. Ukupan broj pobijenih ide preko sto hiljada. Između ostalog, ovo je bio i logor takozvanog trećeg razreda – namenjen za uništavanje „nepopravljivih političkih neprijatelja Rajha“. Ubijanje inteligencije iz okupiranih zemalja robovskim radom bila je opsesija arhitekata industrije smrti namenjena Mauthauzenu. Austrijski kancelar Verner Fajman poručio je na ovom mestu 10. maja povodom 70. godina od oslobođenja logora da je Mauthauzen bio jedan od najgorih i najvećih logora Trećeg rajha. „Stepenicama smrti“ zatočenici su nosili kamenje teško i po 50 kilograma. Gasna komora bila je standardna procedura mašinerije smrti, a u krematorijumu leševi su spaljivani kao i u drugim nacilogorima – nakon što su žrtvama oduzimani zlatni zubi ako su ih imali.

Spomen-kompleks Mauthauzen posetili smo neposredno pre komemoracije. Nastavili smo „putevima AVNOJ-a“. Malo je nadrealno bilo pored muzeja „Bitka za ranjenike na Neretvi“ u Jablanici. Kao da smo upali u tursku TV seriju. Stotinak žena u tipiziranim mantilima, zabrađenih maramama, pažljivo je slušalo brkatog kustosa koji im je govorio o čuvenoj Titovoj „varki“ s rušenjem mosta na Neretvi. Posle kafice u Morića hanu na Baščaršiji, ekskurzija žena iz Turske krenula je ka čuvenoj derviškoj Blagaja tekiji kod Mostara, a ovde je zgodno za odmor. U Jablanici ima i odlične jagnjetine, odavde su rodom fudbaleri Vahid Halilhodžić i Hasan Salihamidžić, kao i košarkaš Mirza Teletović. Imao sam potrebu da tim ženama kažem kako se Aleksandar Ranković svojevremeno poverio Dobrici Ćosiću da je ta „varka“ s mostom bila veliki Titov promašaj, ali neka me jugonostalgija uhvatila pa sam odustao. Čak mislim da bi me pre razumele da sam pričao o Vahi Halilhodžiću nego o Leki i Dobrici. Titov ratni avanturizam ne umanjuje suštinski epopeju partizanskih boraca. I činjenicu da je Tito bio sa svojim jedinicama. Kao što nikad ovde, pored srušenog mosta, zajedno neće biti Kolinda i Toma, pretpostavljate zašto.

Ali, u Muzeju ima i „nova“ postavka. Ona Armije BiH o teškom muslimansko-hrvatskom ratu u dolini Neretve. Još jedna potvrda teze Milovana Đilasa da je rat 1992-95. bio repriza rata 1941-45, samo ovoga puta bez partizana. Gledam na fotografijama razvaljeni Mostar, i pomislim kako danas pesme hora „Mostarske kiše“ (ime dobio po poemi Pere Zubca) zvuče kao partizanski California Dreamin, kao Mamas & Papas psihodeličnog titolenda.

Most u Mostaru koji je (onaj pravi) naručio osmanski sultan Sulejman Veličanstveni 1557, a koji je izgradio iz legendi poznati Hajrudin, učenik velikog arhitekte Sinana, izgleda baš kao što je o Dubrovniku govorio ratni gradonačelnik Trebinja Božidar Vučurević – izgradićemo još lepšiji i stariji. Pre nego što stupiš na njega (odatle je u Neretvu skočio i gospodin Goluža), za svega par konvertibilnih maraka u jednoj suvernirnici možete pogledati, sa turistima iz Slovenije koje smo zatekli, dokumentarac o rušenju mosta od strane HVO artiljerije 9. novembra 1993. Moj prijatelj Zdravko, rođeni Hercegovac, kad je na Radiju Slobodna Evropa u noć čuo ovu vest, ustao je i dva dana i dve noći po sećanju na velikom platnu crtao most i nacrtao ga.

U Mostaru je sparno. Grad ima „liniju“. Podeljen je. Iako još nema „Park mira“ mogao bi da se pobratimi s Kosovskom Mitrovicom. Duška Kuliša („Bez tebe je gorko vino“) čuo sam i u bošnjačkom i u hrvatskom delu. U kafićima naizgled predratne spokojnosti. Bar „na prvu“.

Od Zvornika do Mostara trend je jasan: Srbi i Hrvati prave zvonike pored crkvi i oni moraju biti višlji od minareta koji opet hoće da budu veći od zvonika.

Učestvovao sam ovih dana na nekoliko domaćih i regionalnih debata povodom 25 godina od nezavršene utakmice Dinama i Crvene Zvezde sažete u istorijskoj simbolici rečenice „rat je počeo na Maksimiru“. I mnogo se toga navijački promenilo. Spitfajerke su izašle iz mode. Neki moj komšija-učesnik „meča“- tada je nosio spitfajerku i bio prozapadni četnik, a danas je Putinov četnik. Ali, samo „manekenski“, kaže. Nekad je pevao „bed blu bojsima“ kako mi (Srbi) imamo Mekdonalds u Beogradu, a oni nemaju u Zagrebu jer su mnogo zaostali, a danas mi objašnjava da Mekdonalds u Čačku nije uspeo da se primi ne zbog pravoslavnog antiglobalizma, već zbog pečenjara koji ovde ima možda i više nego strugara u Novoj Varoši. Maksimir, 25 godina posle?, pitam ga. I to ti je sad postalo jugonostalgija, odgovara mi. I dodaje da mu je jednom sa Zvezdom posle kupa sa Sutjeskom u Nikšiću bilo rizičnije nego tada u Zagrebu. Pa ti vidi.

Draža je rehabilitovan. Stvarno, da smo i druge stvari (infrastrukturu, zdravstvo, privatizaciju…) uradili tako temeljno kao rehabilitaciju četništva, pa gde bi nam bio kraj?

Čuo sam i jedno toliko bizarno objašnjenje Dražine rehabilitacije, da mi je postalo simpatično: To smo, naime, uradili da bi se dodvorili „zapadnim saveznicima“ i malo relativizovali bliskost sa Putinovom „Crvenom armijom“. Možda se ovoga puta, za razliku od 1944. „zapadni saveznici“ iskrcaju na Jadran. I šta ako ih umesto četnika Vuka Draškovića dočekaju Putinovi četnici?

Vučić izgleda naumio da menja Ustav. Hoće li to, ako Boga znate, konačno biti izbori za ustavotvornu skupštinu? Tačnije, ima li promena ustava bez nje smisla?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari