Vidim u novinčinama da je pravna država stigla i u Zapadnu Srbiju, tačnije u moj zavičaj, miran, inače, kraj, ali, fakat, nesklon poznaniju prava. V čjom djelo?

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

Na višnjem mestu doneta odluka da se sa lica ovog sveta – milom ili silom – zbrišu vikend kućice načičkane duž obale jezera Hidroelektrane Perućac na potezu, da kažemo, od takozvanog „prvog tunela“ do ušća Dervente.

Nije mi, pošteno govoreći, bilo lako oko srca. Udarila mi država na uspomene. U nekim od tih kućica proveo sam mnoge lepe dana, a u jednoj od njih sam pre neku godinu napisao dobru polovinu romana Mein Kampf. Sad će drkadžije da graknu: Pa šta! Je li to razlog da se na kućici podigne spomen-ploča! Zakon mora da se poštuje! Dosta je bilo divlje gradnje! Dosta su se bogataši izležavali u bespravno sagrađenim objektima ne plaćajući pritom ni struju ni komunalije. E, u tom grmu i leži zec. Neki bi zavidljivac mogao pomisliti da se tu radi o raskošnim vilama zaklonjenim visokim zidovima, ali u stvarnosti devedeset odsto tih „objekata“ je puki štap i kanap, daska i lim, bez ikakvih instalacija. Te su kućice napravljene da bi vlasnici – listom ribolovci – imali gde da sklone glavu kad udari kiša, da malo posede sa drugarima, da skuvaju neki bulumać i – da ne zalazim u sitna vikendaška crevca.

Osim toga, takođe devedeset posto tih objekata se nalazi, kako se to kaže, „pod obalom“ tako da se uopšte i ne vidi s puta i ničim ne kvari krajolik Nacionalnog parka. Još osimije toga, rečenim slepim putem – koji vodi samo do Jagoštice i Predovog krsta – dnevno „namenski“ prođu dvoja-troja kola.

Ali šta da se radi! Pravna država mora da „zaživi“. I ja protiv toga ne bih imao ništa da se nadležni popečitelj u pravednosti svoga gneva osvrnuo i na – beše li dva bespravno izgrađena objekta koji, samo li se malo izviri kroz prozor „koncelarije“, mogu videti i golim okom. Mislim na Nikolića dače, sagrađene pored Save, sa sve kućicama za poslugu, na koje je utrošeno građevinskog materijala od koga bi se, brat bratu, moglo napraviti pedeset perućačkih čatrnja.

Udario i ja u populističke žice, a? Ma jok more. Mene da se pita ne bih ja rušio ni perućačke čatrnje ni Nikolića dače, pogotovo ne ove druge, zato što su one takoreći državotvorna mesta na kojima u časovima dokolice mogu pasti odluke od sudbonosnog značaja za „naš narod“. Po pitanju „divlje gradnje“, ja sam u duši orijentalac, što će reći da držim da – ukoliko nešto ne smeta slobodnom protoku ljudi, robe i kapitala – to ne treba ni rušiti, nego stvar prepustiti prirodnim stihijama i zubu vremena. Alo ako smo već bajagi rešili da umesto orijentalne postanemo pravna država, onda bi u primeni zakona trebalo da krenemo od šefa države. Bar ja tako mislim. Šta vi mislite?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari