Kulturpenziona kriza je dobila epilog. Biće da je popečitelj Tasovac u revnosti kukuriknuo pre svitanja. Oco je, kako se to kaže, „presekao“ u svom čuvenom stilu. „Više vredi“, blagovestio je, „jedna Milena Dravić, nego 30-40 grešaka koje su“ – tu Oco nije odoleo da uvali predizbornu dubaru – „napravile prethodne vlade“.

Milene što se tiče, njena vrednost je nesporna, sporna je cifra „grešaka“ – 30-40 bi se još dalo i tolerisati, ali je spisak „grešaka“, rekao bih, mnogo, mnogo duži – a takođe je sporan i „grešnik“ – prethodne vlade. Zar o dodeli kulturnih penzija – zapitah se u izlivu naivnosti – nije trebalo da odlučuje „nezavisna“ komisija, a ne vlada? Da, da, trebalo je – tako Bog zapoveda – ali šta znaju srpske komisije šta je nezavisnost. Tu, međutim, nekom naročitom ibretu nema mesta. Na isti način rade i komisije (odbori, etc.) koje odlučuju o stvarima mnogo važnijim od petstotinak penzijica.


Ima tu još jedna stvar: penzije za zaslužne umetnike su – osim za budžet umetnika – značajne i za srpsku istoriju. Ne istoriju umetnosti, ne trčite pred rudu, mislim na noviju srpsku istoriju uopšte. Pogledate spisak penzionera – čast, naravno, izuzecima – potom datume penzionisanja i novija istorija vam naprosto pukne pred očima. Znate li na šta mislim. Ako znate, idemo dalje.

Novindžiluk je, čestnejši đuturumi, nekom majka, a nekom maćeha! Šta me je navelo na tako mračnu pomisao? Eh, šta! Evo, recimo, Olivera Bećković napravila za NIN intervju sa Fomom Nikolajevičem, koji sam, samorazumljivo, ranom zorom pročitao. I – šta kažem? Kakav je intervju? Ne znam šta da vam kažem! Koliko se iz suve drenovine moglo iscediti, Olivera je iscedila, ali to nije tema naše današnje kolumne.

Naša tema je selektivnost beogradskočaršijskog ibrećenja. Sećate li se kada je ono moja malenkost uradila intervju sa Ocom – koji je tada još bio u fazi Overlorda – i sećate li se kako je beogradska čaršija zapala u moralnu paniku i kako se beše uzibretila nad mojom izdajom čaršijskih „ideala“. Fomina intervjuistkinja, tada recimo, nije odolela da Oca i mene turi – u njenom čuvenom posprdnom kontekstu – u famozne predloge Utiska nedelje, Gorčin Stojanović mi je spočitnuo da tako nešto Kiš i Pekić nikada ne bi uradili, a velepravedni Žarković je otišao korak dalje, pa me je optužio da sam intervju napravio da bih sa Ocom i Bebom delio neke pare. Ja, međutim, ne nameravam da Oliveru, Gorčina, Žareta (i mnoge druge) turam u utiske Famoznog. Naprotiv! Držim da je vrlo dobro da svak sa svakim razgovara o svemu. ne bi li se jednog dana u budućnosti ukinuo bogumilski aparthejd, čuvena srpska podela na sinove svetla i sinove tame ili – još bolje – na Hutu-e i Tutsi-e. Ali izgleda da opet džaba krečim.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari