Kod nas u javnom opticaju pojam palanke ne dopire dalje od naziva za selendru ili neku gluvu provinciju, kao njihov lažni sinonim. Palanka nije lokalitet, nego žabokrečna ravan političke kulture. Palanka nije trajna odlika ni pojedinca ni kolektiva, a ozbiljna kulturna politika može da je iskoreni ako se i zapatila u jednom društvu.

Palanka je duh, učmali, ustajali, antidemokratski, i ako treba tražiti sinonim za tu reč, onda je to antidemokratičnost. Palanka je zla svest koja sprečava demokratiju i dijalog. Zašto? Zato što su demokratija i dijalog stvaralački, a palanka je čista reprodukcija predrasuda koje su dobile status svetog znanja. Ako, dakle, treba tražiti drugu reč koja je sličnog značenja reči palanka, onda je to nekreativnost. Duh palanke je duh mržnje i razaranja, ali on mrzi i razara isključivo ono što je stvaralačko, dajući sve od sebe da ga saseče u korenu. Taj duh, dakle, i kad nešto pravi, kad gradi, zapravo uništava.

Reč je, najzad, o duhu totalitarnom koji želi da ispuni svaku poru javne sfere. On je poput epidemije. Kod nas je iz boce, u kojoj je decenijama držan, pušten, to valjda i vrapci znaju, godine 1986, i evo od tada predstavlja dominantni duh u našoj politici i kulturi. Sledećeg leta, na trideseti rođendan, izgleda da će mu biti podignut i spomenik, visok 200 metara, i to na vodi, koja je inače protočna i zove se lepo Sava.

Postoji danas jedna izlomljena palanačka duž od istoka Centralne Evrope preko Balkana do Azije, koju određuju visoko postavljene premijerske tačke. I mađarski gospodin Orban Viktor, i naš gospodim Vučić, i skopski gospodin Gruevski, ali i, od njih slavniji, doduše sada više ne premijer nego predsednik ekonomski nezavisne države, turski gospodin Erdogan, ističu se u gradnji grandomanskih kula i gradova na vodi i pesku, bez pitanja i javne rasprave, a, takođe, i u autoritarnosti. 

Posle kratkog izleta u širu regiju, vratimo se domovini! Spustimo li se sada s premijerskih visina znatno niže, do mesta predsednika republike, tu zatičemo Nikolić Tomislava u čijim se izjavama smisao palanačkog duha iskazuje krajnje jednostavno, naročito u onoj njujorškoj sentenci iz lanjskog septembra, kad je rekao: „Mi imamo istoriju“, ne vodeći nimalo računa o smislu reči koje izgovara, jer istoriju ima i svaka intriga i svaki zločin, svaki promašaj i svaki prostakluk. Imati pre svega istoriju znači spasti na najniže grane društvenog života. To je, najzad, nesvesno iskazana, dijagnoza jedne kulture koja je u zastoju, a o tom zastoju danas dostojno svedoče, preko jedne decenije zamandaljeni, Narodni muzej i Muzej savremene umetnosti, iako te mrtve ustanove sve vreme imaju svoje žive upravnike i kustose!? To je naš domanovićevski cirkus.

A kad smo već kod ovog velikog pisca, ne mogu da propustim priliku a da ne pomenem jedno fantazmagorično palanačko zbitije iz Pariza, o čemu se kod nas ne zna. Kad je devedesetih, u Francuskoj objavljeni prevod knjige Domanovićevih priča naišao na sjajan odziv kritičara, pozamašna grupa našijenaca izašla je da na Jelisejskim poljima protestuje protiv ovog izdanja, jer, vikali su, prikazuje Srbe karikaturalno i neistinito. Glupost je zaista neverovatna sila: na noge diže svaku nepokretnu ideju!

Palanka ne bira, ona se, kako veli Konstantinović, može pojaviti svuda, u svakom društvu i u svakom društvenom sloju. A naročito jadno izgleda tamo gde se najmanje očekuje, na primer, u redovima političke opozicije, koja bi, po prirodi stvari morala da neguje kritičnost.

Pošto je inicirala potpisivanje zahteva za smenu predsednika republike (koji je prekršio ustavna ovlašćenja javno osporavajući odluku tužioca za ratne zločine), predsednik novopreimenovane a malo pre toga tek osnovane Socijalno demokratske stranke, B. Tadić izjavio je da će tek kad se okonča potpisivanje odlučiti šta će dalje da čini sa pomenutim zahtevom. To se zove palanačka promućurnost ili prefriganost. SDS koristi peticiju u vezi s jednim ozbiljnim prekršajem da bi anketirao broj svojih potencijalnih pristalica. Uprkos svemu, dobro je da bivši predsednik Srbije nije na vlasti.

I na kraju, ali ne na poslednjem mestu, do nas stiže izjava cenjenog glumca Predraga Ejdusa: „Beda je najveći porok.“ Dakle, nije porok ono što dovodi do bede, nego je sama beda motor svekolikog poroka!?

Da stvar bude komičnija, Ejdus ovu zlehudu apoftegmu pominje često, povremeno je predstavljajući kao izjavu Dostojevskog. Ruski klasik, međutim, iako ima i pregršt palanačkih sentencija, među kojima je jedna od najglupavijih ona koja veli da bi sve bilo dopušteno ukoliko ne bi bilo Boga, nikada i nigde nije izjavio ovo što mu bard srpske scene trpa u usta.

U romanu „Zločin i kazna“ pisac razgraničava pojmove siromaštvo i beda. Naš glumac ih poistovećuje. Siromaštvo je pomanjkanje novca, a beda gubitak plemenitosti, te je stoga, veli Fjodor Mihailovič, beda porok (ali se ne usuđuje da tvrdi da je i najveći). I eto kako se ono što se pogrešno nauči dugotrajno i odvažno održava, po svim uzusima palanke. 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari