Današnja subota, dan za kulturno uzdizanje, posvećena je – kako to učeni mrsomudi vole da kažu – „kulturi sećanja“. Preporučujem da pre nego što počnete čitati Famozno – ili bar posle – pročitate i blok tekstova iz poslednjeg broja „Vremena“, posvećen mračnim devedesetim, kojima su nas Jovana Gligorijević, Miša Vasić & Co podsetili na poslove i dane Slobodana Miloševića, njegovih satrapa i njihove posluge.

Rečena štiva su dušekorisna iz više razloga, ponajpre zato što je u Srbiji kolektivna demencija uznapredovala do mere da je Miloševićeva posluga (ispravno) zaključila da je kucnuo čas da se Sloba Sloboda beatifikuje i tako beatifikovan vrati u opticaj. Tog posla se, između ostalih pregalaca, latilo i uredništvo i saradništvo Politike, najstarijeg dnevnog lista u Makedonskoj ulici, koja u poslednje vreme maltene iz dana u dan objavljuje revizionističke tekstove, prepune toplih ljudskih reči za Slobu i opravdanja za njegove postupke.

Najpre je profesor Kusta blagoizvoleo publikovati jedan, da kažemo humanističko-renesansni tekst, o Miloševićevom srpstvu, slobodarstvu i antiimperijalizmu, a onda se uvidevši u kom pravcu ide glavnina profesoru pridružio i mali Mujo, Apostolovski, koji je srpskom narodu i senatu podasro pardon, podastro jedno ljigavo i kičasto sočinenije koje me je navelo na verovatno pogrešnu pomisao da je Smajlovićkin „specnaz“ bio student Miloševićeve supruge Jovanke. Pomenute tekstove, ako vas interesuju, pronađite u arhivi Politike, a i mi idemo dalje, jer to nije tema naše današnje kolumne.

Evo šta je tema. Poznato je da mi Srbi volimo da “šećerimo” istoriju i to je stvar u kojoj nam ne treba suditi prestrogo jer tu istoriju bez žestokog zaslađivanja ni pas s maslom ne bi mogao progutati ali ponešto je naprosto toliko gorko, da kad se pokuša zasladiti, ne bude slađe, nego postane neka vrsta gorke soli koja nagoni na povraćanje.

Tu na delu imamo filozofiju seljačkog idealizma zbog koje nam, uzgred, istorija i jeste ovako gorka naoko nemoguć spoj beslovesnosti, alavosti, pokvarenjaštva i samoprecenjivanja koje svim silama nastoji da svaki pičvajz i svaku niskost samo zato što je “naša”, srpska predstavi kao “duhovnu vertikalu” sukobljenu sa gnusobom imperijalističkog zapada.

A sad natrag na „kulturu sećanja“. Narod koji kolektivno, je li ne pamti ono što je stvarno bilo nego ono što se narodnim babama snilo, jeste narod ponavljača, osuđen na ciklično ponavljanje onoga što je doista bilo sve dok mu jednog eventualnog dana u dalekoj budućnosti ne dođe iz dupeta u glavu da tumara po ćorsokaku. Možda bi narodu, kao takvom, taj nauk i došao iz dupeta u glavu, da nije narodnih baba i tribuna koji sve ono što narodu povremeno iz dupeta dođe u glavu, promptno vraćaju u dupe. Svoje, naravno. I još jedno naravoučenije. Narod koji zaboravi ONO, zaslužuje OVO. Toliko.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari