Vučić je jednom prilikom rekao da mu ne pada na pamet da se kandiduje za predsednika Srbije, a Boris Tadić drugom prilikom da mu ne pada na pamet da bude Vučićev ministar. Bio sam nazočan u oba slučaja. Ja im verujem, ali možda im okolnosti neće ići naruku da tako ostanu stameni u principima. Ili bar jedan od njih biće na iskušenju.

Iz okruženja Tomislava Nikolića stižu javna uveravanja da će predsednički izbori biti 2017. i da je besmisleno da budu deo nekakvih prevremenih „opštih“. Mada, politički darvinizam nalaže drugačije: Čujem od upućenih da Nikolić intenzivno razmišlja da se i predsednički izbori prišljamče uz parlamentarne ako ih bude. Jer, za sada je na snazi neka vrsta internog obećanja da će Vučić podržati Nikolića. Problemi nastaju ako Toma pobedi, što je uz iskrenu Vučićevu podršku prilično izvesno. To je mandat od još pet godina. Možda i tačka kad će Nikolić rasterećen krenuti da jača. Da će dobiti na samopouzdanju i legitimitetu. Čemu onda sva ona tabloidna krunjenja aktuelnog predsednika? Prosuto mleko. Iako se radilo pasionirano.

Na kraju će i Nikolić posle snebivanja sav srećan da pristane na „opšte“ izbore pod firmom da su „jeftiniji“. Pretpostavljam da bi „opšti“, ako ih bude, bili u martu/aprilu. To je konvencionalan scenario, na duge staze ne baš idealan za Vučića. Ako „odloži“ predsedničke izbore za 2017, Vučiću Nikolić neće biti težak problem. Može da ga formalno podrži, ali svi će znati da su neki „nestranački“ Duško Kovačević ili Miki Manojlović sigurno bolji da nas predstavljaju u svetu. A onda ni Obama više neće biti predsednik pa Nikolić neće moći da iskoristi ono „zovi, Tomo, ako ti nešto treba“. A i sumnjam da će Obama van funkcije biti Nikolićev Đulijani.

Vučić će sigurno ubedljivo dobiti još samo jedne izbore. Ali koje? Ko sam ja pa da ne prekrši uveravanja mene da se neće kandidovati za predsednika. Vrlo je teorijski logično da to uradi. To bi otprilike bio unapređen „Borisov model“. Vrlo komforan. Rešiš se Nikolića, a daš šansu Dušanu Vujoviću da bude ono što Mirko Cvetković nije uspeo iako je imao kvaliteta. Toma bi valjda džentlmenski izbegao da se takmiči sa „političkim sinom“. Pretpostavimo da bi se Šešelj kandidovao za predsednika samo ako bi to uradio Nikolić, a Vučić ostao u premijerskim ambicijama i formatima.

Dušan Vujović je realno najstručniji Vučićev ministar. Normalno lojalan sigurno, a ne ostavlja utisak poltrona, niti zavisi od naprednjačkog kartela. Pored ekonomije razume se i u društvo. Od njega sam čuo prilično uspelu tezu o „samoupravnim ludistima“ koji su dominantni u našem društvu i koji umesto mašina – a što su radili oni stari ludisti – razbijaju institucije. Vujović je sigurno svestan da je Vučić taj premijer koji mora okončati proces tranzicije u Srbiji, da ona ne bi postala ružna beskonačnost. Na Vučiću je da ona jednog dana prestane da bude i permanentno vanredno medijsko-marketinško stanje. Jer premijerovi plemeniti ciljevi – modernizacija društva i čvrsto približavanje Zapadu – postižu se tehnologijom koja u unutrašnjoj upotrebi nije ponekad toliko plemenita, već vrlo perfidna i manipulativna. Možda se, ruku na srce, drugačije ne može. Jer na Adi Ciganliji imaju divnu i pešačku i biciklističku stazu. Zašto onda ima toliko biciklista koji vole da voze pešačkom, i još više pešaka da šetaju biciklističkom stazom, čak i sa dečijim kolicima. Pa ti tu promeni mentalitet. I to je uglavnom „urban svet“, ne neki „zavičajci“.

Mada, budimo pošteni – premijerova tehnologija je manipulativna i prema mnogim biračima i simpatizerima SNS, koji su proruski i antizapadno raspoloženi – neki do granica ksenofobije. I koji nisu glasali za „spisak Mikija Rakića“.

Ni uslovna rekonstrukcija nije bez šansi. Ne bih se začudio da ministar policije Nebojša Stefanović bude novi ministar odbrane, što se šuška u kuloarima, i da tamo povede svitu iz MUP-a. Pod uslovom da Vučić ne primeni model Angele Merkel pa nađe svoju Ursulu fon der Lajen i za ministra odbrane postavi koga drugog do Jadranku Joksimović. Ministarka vojna koja je šarmantno-stroga, a bila je i toliko emancipovana da prisustvom podrži gej paradu. To Zapad obara s nogu.

Nešto mora da se preseče. Ovoliko posvađanih i od premijera branjenih ministara je već nesnošljivo mnogo za dobar ukus. Branjeni su raznim povodima Stefanović, Selaković, Gašić, Lončar, Vulin, Kori, pomalo i Zorana, ali ne kad je najpotrebnije bilo kao u slučaju „zlatiborskog slučaja“ kad je predsednik Čajetine, Stamatović, zahtevao njeno procesuiranje. Sad izgleda mora i Sertić da se brani. Ljubomir Šubara, smenjeni direktor Agencije za privatizaciju, koja je dobila dobre ocene MMF, optužio je Sertića da paušalno tumači zakon. A niko od tih ministara, da se ne lažemo, nije Lane Gutović, pa da Vučić može ko nekad Tijanić kad su velikog glumca ženske aktivistkinje optužile za mizoginiju, a on sa čela RTS odgovorio. „Nemojte mi ga kriviti“.

„Vaga se“ (taj sam termin čuo), kažu, i oko načelnika Generalštaba Ljubiše Dikovića. Iako bi formalno Toma trebalo ustavno da vaga, ne vaga, kažu, on toliko. On samo ne da Gašića na panj zaštitniku građana Saši Jankoviću.

Opozicija – i desna i građanska – u svom autizmu, a puna sebe, za izbore sprema se umišljeno kao da je vodi major Gavrilović. Kao unapred otpisani. Kamikaze demokratije. Nema veze što je cenzus u pitanju, niko od istrošenih i nejakih lidera nema ličnog morala da se prvi izbriše sa brojnog stanja biračkih listića. Tu mislimo pre svega na sve lidere koji su ikad bili u DS ili DSS. Oni lucidniji na lokalu, koji se nisu oprostili s vlašću razmišljaju pragmatično. Ako im naprednjaci (lokalna opozicija) velikodušno ponude čak i funkciju pod uslovom da naprave lokalnu koaliciju, pametni ljudi kažu: Hoćemo, ali pod jednim uslovom, Kojim?, pitaju naprednjaci. Da Vučić ostane premijer.

Šta drugo preostaje? Sećam se odlično jedne od prvih tribina Koalicije Zajedno. Iako još student, ranije sam nego što red nalaže, snagom političke volje, ustao od lampeka (kazana za pečenje rakije), instaliranog u selu Radovci, nisam dočekao patoku (zadnju, treću rakiju koja izlazi), da bih sišao u Požegu na tribinu na kojoj su govorili Zoran Đinđić, Vesna Pešić i Milan Komnenić. U bioskopu nas je bilo svega dvadesetak. Đinđić je uporno objašnjavao da se moramo dići iz letargije, da moramo obići svako mesto u Srbiji. Ko danas tako da se ponaša, ko da obigrava Srbiju uzduž i popreko? Ako neće Vučić da te stavi na klupu za koalicione rezervne igrače, ti se proglasi za neku „Sirizu“ ili „Podemos“, ili čekaj Lavrova da te na tenkovima dovede na vlast.

A naprednjaci ne dangube. Njihovo kidisanje na Vojvodinu je logično. Oni hoće ono što je hteo i Milošević, a potom i DOS – revolucionarno zaokruživanje vlasti, jer sve naše vlasti su suštinski revolucionarne, iako je zahvaljujući 5. oktobru bar izborna procedura danas relativno normalna.

Rukovanje Vučića i čuvenog požarevačkog otporaša Momčila Veljkovića ja sam doživeo i kao vrstu nacionalnog pomirenja. A vi, dragi čitaoci?

Verovatno vam je već na usta izašla aktuelna afera sa vetroparkovima i prisluškivanjem. 'Ajde za vreme Miloševića i nije bilo ovakve tehnike, ali ni za vreme Borisa ja nisam čuo tako često kao danas: E, nećemo o tome preko telefona. Paranoja je drugi problem ovog društva. Korupcija je tek treći, a nekompetentnost prvi. Fale nam očajnički dve etike; ona ubeđenja i ona odgovornosti.

Da vam za kraj ispričam jednu zanimljivu priču. Jeste energetika, ali nije vetar nego sunce. Pre koju godinu na Mokroj gori bio veliki simpozijum o energetici, a sve povodom orijentacije Srbije i ka solarnoj energiji. Na jednoj zlatiborskoj livadi se uz medijsku pompu i slikanje viđenih zvanica položio kamen temeljac za prvu solarnu elektranu u Srbiji tog tipa. Sve bilo u organizaciji EPS-a i „Dunava“. Bile i njihove tadašnje glavešine. Posle bila velika žurka sa narodnjacima na Mokroj gori. Neću da krijem, i meni je bilo lepo tamo. Veliki je bio povod. Pevala i Merima Njegomir. Svirali i trubači Dejana Petrovića.

Sad nemam hrabrosti da odem da vidim dokle se stiglo sa izgradnjom. Ako neko želi, ja ću mu dati koordinate. Ako na praznoj livadi nađete taj kamen, ne sumnjam da će biti odličan kamen za kupus. U zemlji sa mnogo talentovanih da pokvare i kamen za kupus.

Mogu li vetroparkovi u zemlji vetropira?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari