Šta znači diskretno šarmantni stav istih delegacija i delegata Sveta da neće na obeležavanju „Oluje“ marširati njihovi vojnici, „da se Dačić ne uvredi“? A „strani delagati“? E, oni će doći kao da dolaze u Srebrenicu, i neće znati ni da postoji razlika čija je suština u onom belom cvetu što majke Srebrnice zadenuše Vučiću za rever. Delegacije će znati da postoji samo sličnost. Sličnost je u motivu. Nije jednostavno za kratku ekspresiju: Ali kakva mundana entropija čovečanstva kroz perpetummobile, koji se zove, svetska politika i njeni aparatčici. Iskreno, zaista bi me jedino zanimalo da pročitam šta bi Borhes napisao o slučaju „Srebrenica 2015.“.

Uvod: Britanska rezolucija o Srebrenici, hapšenje Nasera Orića. Razrada: Deo tviteraških partibrejkerskih upada u mirno i dostojanstveno obeležavanje dana Srebrenice u Beogradu, koje su godinama i godinama unazad bezglasno ali uporno činile samo i jedino „Žene u crnom“, na Trgu republike, gde i inače protestuju i žale za svim mrtvima i nestalima tokom raspada SFRJ. 

U razradi bi se svakako pisalo i o areni salonskih huligana i ekshuliganskih gospočića koji su, dok im se, istinu govoreći, fućkalo i za Srebrenicu i za Bratunac i za ma koje žrtve na svetu, u kojoj su se zabavljali paradoksom: Vučić neće ići u Srebrenicu – sramota ga bilo, kakav peder! Vučić hoće ići u Srebrenicu – odakle mu pravo, kad je prelepljivao table Bulevar Zorana Đinđića sa tablama Bulevar Ratka Mladića, i slično. Oni koji su mu zamerali zašto ide u Potočare kad se tamo nije desilo ništa neobično, svakako ne genocid (Šešelj i desnica) ne bi ušli u ovu Borhesovu razradu jer tako postavljeni nisu u ravni ove jedva prohodne, džunglovite, opake i besprizorne u svojoj višeslojnoj mimikriji priče.

U zaključku, bavio bi se samim dešavanjima u Potočarima. Dočekan je od majki postradalih sa srebrničkim cvetom – simbolom koje su mu one zakačile o rever, one čija je mudrost u tom trenutku fokusirana na istinu da se slučaj nijednog ubistva, pa ni masovnog, ne rešava dok je dženaza (sahrana) u toku, ili dok parastos dušama umrlih traje, u protivnom, sve skupa nema nikakav ljudski smisao. Ispraćen je kamenicama, od kojih je štićen kišobranom!? Na to bi se Borhes asocirao na brojna kinematografska ostvarenja. Žanrovi bi bili izmešani. Francuski humor, talijanske masovne scene musolinijevaca koji stvaraju stampedo na pjaceti mirnog gradića u nekoj Italijanskoj provinciji, smisao Živka Nikolića za zumiranje one neobjašnjive čestice zla u čoveku koja se stapa sa česticom drugog, pa trećeg dok se opet ne pretvori u stampedo zla, koje nema cilj, samo krvožednu nakanu da uruši i onemogući svaki progres, spajanje, venčanje, pomirenje, pa i sahranu, sve za šta je potrebna istinska dobra volja svih strana.

I posle zaključka, samo Borhes bi umeo da izvede naravoučenije, a da ne sudi, jer suditi sudijama, mudrac poput Borhesa, zna, uzaludno je.

Ali, šta tek znači, upitah, diskretno šarmantni stav tih delegacija i delegata. Nova tema za uvod u Borhesov Atlas: Pozvati i delegata iz Srbije, kojoj smo (Dačiću) učinili jer nećemo marširati, a delegat iz Srbije da zauzvrat dođe na proslavu „Oluje“, a onda priča počinje iz početka u samoj Srbiji, od istih bestidnika: Ako odeš kajaćeš se, ako ne odeš, najebao si. Pa ti vidi.

Glede atentata na Vučića (ko god da je vinovnik, atentat jeste) od zvaničnih reakcija jedina koju sam mirno i bez gađenja čitala je reakcija šefice evropske diplomatije Federike Mogerini. Ona se i od ranije razlikuje u finesama. Deluje, nekako, kao čovek u poseti zoovrtu koji zna da razjarene majmune ne umiruješ tako što ih razjaruješ još više s ove strane kaveza, a istovremeno im nutkaš banane. To je zločin prema majmunima. A majmuni ne bi bili majmuni da to umeju da shvate. No, sad je ionako prekasno.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari