Da, isti sadašnji predsednik Češke Zeman, koji traži formiranje „evropske vojske“ kao odgovor na izbegličku krizu, je isti onaj Zeman koji je hteo jedini uz Nikolića iz Evrope Putinu na paradu povodom 70. godina pobede nad fašizmom. Znam čoveka koji se u vreme pred paradu oduševio Zemanom, da bi se sad razočarao. Manje emocija u zaključivanju. To je jedini savet za nas u Srbistanu.

Ako vam je gostovanje Vojislava Šešelja u „Parovima“ (TV Hepi), banalizacija i samog Šešelja, vratite se u 1991. i „Minimaksoviziju“ kad stvari jesu bile opskurne, ali ne tako banalne. To je ono „čuveno“ gostovanje kod Minimaksa kad je Šešelj govorio o načinu kako je najlakše ubiti Hrvata, u smislu da posle četničkog rafala nema potrebe za klanjem. Ima tu još svega. Tu je bila premijera i zarđalih kašika. I nije tu toliki problem Šešelj. Druga dva gosta bili su glumac Tihomir Arsić, koji se trudio da izgleda nonšalantno, ali videlo se koliko mu je neprijatno, i pevačica Dragana Mirković, koja je realno bila zatečena i zabezeknuta. Minimaks je, u stvari, samo pokazao ko je Šešelj. I niko tu nije kriv. Čak ni Šešelj.

Obratite pažnju (Jutjub) na publiku. Na to cerekanje gomile željne krvi. Na taj malograđanski talog „antibirokratske revolucije“ i „nacionalnog buđenja“. Na te ženturače u pastelnim bojama. Na neke muške anonimuse koji su toliko svatovski banalni da bi taman pokazali kako je zlo stvarno banalno. Niko da kaže iz publike: „Alo, ljudi, šta se ovde priča…?“ I zato i drug Vulin – „Vučićev ministar za Hrvatsku“ (kako smatra zagrebački Jutarnji list), nek pogleda ovu emisiju pa da vidi kako smo tad pazili „da nam se ne ponovi četre's prva“. U smislu da bar izvučemo neke pouke. I olakšamo Pupovcu. Ako još ima nade u u ovom balkanskom vajmarizmu multilateralnog čekanja novih osveta.

Angela Merkel kao da voli Vučića kako je Tito nekad voleo Mika Tripala i Azema Vlasija. Nemačka kancelarka i vodi neku Titovu politiku kad je u pitanju bivša Juga: Nivelacija sa jakim arbitrarnim centrom.

Epilog na kraju zaista može biti bizaran: Da je Šešelj imao najbolji prozapadni kasting u Srbiji. Čak kao da se na momente u javnim nastupima oseti da je lider radikala ponosan na Vučića. Ko zna, možda bi, da je živ, i Slobo bio ponosan na Ivicu, iako je u Hagu maltene umro kao radikal. Čak nekad čovek pomisli kad se rade istraživanja javnog mnjenja da Vučić kaže – ma daj Šešelju šest i po. Najvažnije je biti čovek. A, premijer to izgleda ume. I kad je Šešelj u pitanju, i kad je u pitanju famozni spisak Mikija Rakića. Bar to kažu ljudi sa spiska. Povratak Nikole Šainovića – Miloševićevog Mikija Rakića – za SPS je „konstruktivan“ događaj i pragmatični Dačić će ga na tom nivou i zadržati (mesto u Glavnom odboru). Bez kooptiranja u „modernu socijaldemokratiju“.

Frakcijski sukob u Dverima dobija boljševičke obrise. Ima tu i putenog staljinizma. Boško Obradović preuzima partiju, a Vladan Glišić polako dolazi u poziciju Trockog, Zinovjeva i Kamenjeva. Kao da će biti izbrisan sa starih slika, iz porodičnih šetnji, kao da će biti retuširan. Najgori su porodični sukobi. Okrenite deci glave, da ne gledaju kako se raspadaju porodične vrednosti. Ovaj raskol me po apsurdnosti najviše podseća na rastakanje Građanskog saveza Srbije i izlazak Socijaldemokratske unije Žarka Koraća. Srpska posla. Ako se razumemo.

Vućić, ili neko njegov sigurno neće dati da talentovani Glišić bude viđen za političku Ivanjicu. Možda se sve srećno završi pa Glišić povede srpsku narodu levicu, a Dveri ostavi kao slatko-gorku zabludu.

Na red je stigla i inicijativa da se Apisovi posmrtni ostaci vrate u Srbiju. Ali, hajde prvo da vidimo kako je ozbiljni Njujork Tajms analizirao ubistvo Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin 1903. godine: „Nesumnjivo postoji nešto u slovenskoj prirodi što nagoni one sa slovenskom krvlju da otvore prozor. Razlog se može tražiti u navikama predaka Rusa, Poljaka, Srba, Hrvata i drugih varijacija. To su bila šumska plemena koja su živela u brvnarama što su obično imale vrata, ognjište i dimnjak ili otvor za dim. U slučaju neke neprijatnosti u brvnari, jača strana bi blokirala vrata a slabija bi dobila batine. Jedini izlaz je bio kroz otvor za dim, ili prozor u otmenijim obitavalištima. Vekovi prepuštanja votki, rakiji i drugim vatrenim vodama, uz prateće uzbuđenje guranja protivnika kroz prozor ili otvor za dim, napravili su od Slovena zavisnike od prozora. U slepom ubilačkom besu koji je ove srpske oficire pretvorio u divlje zveri, poneo ih je nasleđeni rasni instinkt, i mada su žalosne žrtve nasilja već bile mrtve, nisu bili zadovoljni sve dok njihova tela nisu bacili kroz prozor.“

U ovom tekstu koji je Njujork tajms objavio 24. juna 1903. na svojoj strani 8, nisu okrivljeni samo Srbi, već cela „slovenska rasa“. Da ne govorimo kakve su reakcije bile po evropskim dvorovima. Srbija je imala očajan imidž, a nije bilo Novaka Đokovića da ga popravlja. Ali, već 1922, kad se kralj Srba, Hrvata i Slovenaca – Aleksandar Karađorđević oženio princezom Marijom, ćerkom rumunskog kralja Ferdinanda, ekstravagantnoj svečanosti prisustvovala je većina preživelih pripadnika kraljevskih porodica Evrope. Tad je dopisnik London Tajmsa ovo venčanje okarakterisao kao dokaz „izvanrednog povratka“ dinastije Karađorđević nakon masakra kraljevskog para 1903.

„Možemo se setiti ovog balkanskog dvora, koji su pre samo petnaest godina bojkotovale sve evropske kraljevske porodice, a sada ga sve poštuju, svesne patnji i poniženja Srba za vreme Velikog rata, okončanih trijumfalnim vaskrsnućem Južnih Slovena.“ To je London tajms objavio 9. juna 1922.

Pripisuje se Aleksandru Rankoviću da je 1953. na njegovo zalaganje rehabilitovan pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis i osuđeni sa Solunskog procesa. Ako je Ranković rehabilitovao Apisa, Vulin će ga izgleda vratiti u Srbiju. Možda i kao ministar policije. Vučić bi voleo, ali za Vulina je to previše. Kažu upućeni. A, bilo bi lepo zbog kontinuiteta.

Iako je kasnije hteo da im doaka, Apis je sa klikom vratio Karađorđeviće na vlast. S kraljem Petrom Prvim počinje „zlatno doba demokratije“. U Crkvi svetog Đorđa na Oplencu kod Topole nedavno je održana komemorativna ceremonija povodom 95. godišnjice smrti ovog srpskog monarha.

Vrlo je interesantna opsesija Srbijom od Berlinskog kongresa 1878. pa do kraja Prvog svetskog rata 1918. Vitalna mistifikacija: To je Srbija koja je dobila nezavisnost, Srbija sila pobednica, još bespovratno nekontaminirana jugoslovenskom idejom, to je Srbija uvažena članica međunarodne zajednice, Srbija zlatnog dinara, Srbija zavidne parlamentarne demokratije, i tako to, a o čemu je pisao sociolog Aleksandar Molnar. Ali, kad se „tako to” raščlani, nije to baš sve bilo tako sjajno, ali ta „zemlja Oz“ treba da postoji, jer nekad je lepo u nju pobeći, kao u „osamdesete“ ili u mitsku šumu Darkvud – Zagorov dom.

Zagor će biti glavna zvezda prestižnog Salona stripa u Beogradu krajem septembra. Veliki bilbord je već ispred SKC-a. Žao mi je da fanovi, a i deca koja tek treba da traže uzore, i to baš sad kad se polazi u školu i kad je potpisana Zajednica srpskih opština, ne saznaju da postoji jedna konceptualna epizoda Zagora iz 2010. godine. Čak je „pozajmljen“ i Bonellijev logo da sve bude autentično.

Radnja se odigrava na Kosovu. Zagor spasava Pećku patrijaršiju. Sveska s naslovom „Spasonosna poruka” delo je dvojice nepoznatih autora koji su potpisani pseudonimima i predstavlja rođendanski poklon Danilu, dečaku iz Beograda. Danilo, faktički, postaje Čiko. Samo hrabriji, spretniji i mršaviji.

Dečak Danilo u školskom dvorištu zatiče starca sa šajkačom i kokardom. Drugovi mu kažu da je starac zalutao, ne poznaje dobro Beograd, ali ima važne informacije.

– Šiptari će za sedam dana napasti Pećku patrijaršiju. Podaci su tačni, pripremaju se, a niko mi ne veruje. Trebalo bi javiti tamo – kaže starac.

– A naši, vojska i policija? – pita Danilo.

– Neki veruju, neki ne veruju, ali ne mogu ni da mi pomognu niti išta da učine. Sve je opkoljeno, a sve veze su u prekidu. Poruku može preneti samo kurir lično… Ali, to mora da bude neko dovoljno mali i brz da se provuče – kaže starac.

– Evo, ja ću. Ja smem i mogu. Javite mami i tati da sam ja ovo morao da uradim. Srbija to od mene očekuje – odlučuje Danilo.

Posle dva dana i dve noći pešačenja stiže na Kosovo i iz šume posmatra patrolu Kfora. Odjedanput, neko mu prilazi iza leđa, šakom prekriva usta… U pitanju je, naravno, Zagor.

– Ja sam uvek tamo gde je nepravda i borba za slobodu. Pozvali su me neki moji prijatelji Srbi da im pomognem u borbi… – objašnjava dečaku otkud on na Kosovu. I ostalo je, naravno, legenda.

Zagoru, za razliku na primer od Betmena i uticaja Frenka Milera, nije potrebno nikakvo redefinisanje. To bi ga, zapravo, izveštačilo, a ne uozbiljilo. S druge strane, Zagor teško trpi i parodiranje. Tek mu ne leži „angažovanost”, pa ni za „srpsku stvar”.

Ali, na nivou kempa, to sasvim dobro funkcioniše. I s te strane „rođendanski poklon” je uspeo. I Slobodna Dalmacija je citirala Danas sa naslovom „Zagor na Kosovu!”, kad smo prvi otkrili ovaj strip. I kad nismo sanjali ni o Briselu 1, kamoli 2.

Dačić kao da je čitao Zagora koji brani srpsku kulturnu baštinu, jer je inspirisan i prilično dobro iznosi argumente protiv ulaska Kosova u UNESKO.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari