I kad pišeš o bosanskim očevima, pretpostavljate da će se pisati o tome kako je sin jednog poginulog oca ubio sina drugog poginulog oca u Zvorniku (pa su i njega ubili), ili o drugim očevima koji su poklani, pobijeni ili koji su ubijali. Evo, da izdvojimo još trojicu bosanskih očeva koji nisu „na prvu“ iz tog konteksta: Onog iz pesme Zabranjenog pušenja (… laku noć, stari, zaspi mirno prvi put, laku noć, stari, više ne čeka nitko tvoje ruke i tvoj trud), a koji je izgleda isti onaj otac iz „Dana republike“ (… na televiziji Lepa Brena i stari se sjeća ratnih vremena), zatim onog „starog“ Miljenka Jergovića iz romana „Otac“ (frapantne metafore o identitetu i krivici), i svakako onog „Oca“ Abdulaha Sidrana i Emira Kusturice, a od 2011. to je „Otac“ i Olivera Frljića, koji je uspešno adaptirao Sidranov tekst u beogradskom Ateljeu 212.

Ovaj Frljićev „Otac“ uspeh je dugovao i dvojici glumaca i jednom postupku: Miodrag Miki Krstović je i Staljin, i pop i udbaš, i uvek kao „žanr“. Vlastimir Đuza Stojiljković igra Malika „iznutra“. Dečaka Malika igra stari Đuza. Sidran mi je sutradan rekao da je to presudno bilo da predstava uspe. Frljić se dobro dosetio. Stavio je Đuzu u poziciju Breda Pita: Film Dejvida Finčera „Neobičan slučaj Bendžamina Batona“ (2008) inspirisan je klasičnom pričom F. Skota Ficdžeralda iz 1920-ih godina o čoveku koji se rodio kao starac i s godinama postaje sve mlađi. Glumi ga Bred Pit. Budite sigurni, u toj potrazi za izgubljenim vremenom, Nju Orleans i Zvornik deluju kao gradovi pobratimi. U smislu kad se igra „iznutra“. Neka ovo bude moje skromno sećanje na jednog velikog glumca, jer vidim da se povodom njegove smrti slabo ko setio ove njegove briljantne uloge.

Možda i narodi na ovim prostorima žive „Neobičan slučaj Bendžamina Batona“. Rodili su se matori. Puni istorije. Starost je najteža. Kad stignu u mladost, biće lakše.

Ratovi na prostorima bivše Jugoslavije nisu bili građanski. Ili su to bili samo formalno. Nisu imali „ideološku“ komponentu. Ako pod tim ne podrazumevamo da su se Hrvati „demokrate“ borile protiv Srba „komunočetnika“. Ratovi su u suštini duboko bili etnički i verski. Otuda takva i pomirenja moraju biti – tačnije njihovi simbolički gestovi u formi famoznih izvinjenja sa ili bez klečanja. Ako bi srpski patrijarh Irinej kleknuo u Srebrenici, a papa Frančesko u Jasenovcu, sve rezolucije bi mogle da odu u muzej rezolucija. Ne verujem da bi takav gest patrijarha izazvao raskol u srpskoj crkvi, kao što verujem da bi „Crkva u Hrvata“ nakon takvog gesta pape bila manje „autokefalna“.

Kad je Boris Tadić razmišljao šta mu je činiti povodom Srebrenice, čuo sam da mu je Dobrica Ćosić rekao da ne ide, da mu je Dragoljub Mićunović rekao da ide, a da mu je otac Ljuba rekao – sine, kako ti odlučiš. Uprkos svim preporukama (ultimatumima) za i protiv, i Vučićeva odluka je izgleda samo njegova. Mada, patrijarh bi tu mogao da mu mnogo pomogne. Ili neki vladika, Grigorije na primer. Ako će Bošnjaci odlučiti da li je Vučić dobrodošao i s obzirom na sudbinu Nasera Orića, patrijarh nije vezan za poternicu za Orićem. Bez ikakvih nivelacija, možda bi jednog lepog dana onda i reis Kavazović mogao da obiđe Kravice.

Razumljiv je strah da se iza rezolucije o Srebrenici valja naum da se ukine Republika Srpska. Možda, mada sumnjam da se ona može ukinuti na taj način. Ona može nestati samo onako kako je to Stjepan Mesić lepo davno naznačio, a pametni razumeli: Otprilike, hrvatska vojska (iz Hrvatske) prekida „koridor“, na primer kod distrikta Brčko ili na nekom drugom pogodnom mestu. Istovremeno, muslimanske snage iz svih pravaca kreću u napad na srpske položaje. NATO pakt sve to aminuje, možda čak daje i logističku pomoć, Srbija sama ne sme da se umeša, a Rusija bi, ali procenjuje da je to ogroman rizik za nju, pa samo šalje ljuta saopštenja, pa se kasnije „sveti“ Zapadu u Ukrajini.

Premijer Vučić je zaista uveren (i to nije fraza) da su dobri odnosi s Bošnjacima apsolutni prioritet za Srbiju. Čak i u srpskim maštanjima o „emancipaciji“ RS iz BiH, slabo ko vidi da bi umesto „integracije“ (pansrpske) pre dobili jednu Gazu i dva Pridnjestrovlja. Pitanje je da li je to veći srpski nacionalni interes od jedinstvene BiH koje nema bez osnovnih načela Dejtona koji u sebi zaista ima crtu genijalnosti. Šta su neke „nefunkcionalnosti“ prema dalekosežnom blokiranju rata?

Zar srpske „umne glave“ nisu bile ogorčene zaboravom, minimiziranjem, i guranjem pod tepih koje su komunisti činili. Zar upravo to sad ne zastupamo (zajedno s nekima od tih istih umnih glava) brinući se za srpstvo: Nivelaciju zločina, malo „štelovanja“ u brojkama, malo zaborava i malo guranja pod tepih. Čak i malo zavisti što bi još neko sebe, samo da mu nije glupo zbog autorskih prava, rado proglasio „ostacima zaklanog naroda“. Možda je malo neukusno, ali ako je već ovoliko traumatično, zar nije bilo bolje stvar birokratizovati, pa da ne samo Vlada Srbije, već i druge u regionu kojima to situacija nalaže, imaju nekakvog ministra za pomirenje koji će po službenoj dužnosti raditi posao kad treba. Ne mora da klečenjem glumata Vilija Branta, ali može da bude dovoljno moralno birokratski ozbiljan da iskaže pijetet. Ako u međuvremenu nacionalni ili verski lider ne napravi suštinski iskorak. Onaj od koga se to nije očekivalo. Od Tadića se očekivalo. To je pitanje lične etike, morala, ali je pomalo i morbidna psihološka igra.

Znate li kad smo prvi put čuli “izvini” povodom ratova devedesetih? Davne 2003, kada su predsednici Srbije i Crne Gore i Hrvatske Svetozar Marović i Stjepan Mesić uputili međusobna izvinjenja za sva počinjena zla i štetu u ime građana svojih zemalja. I? Lep gest, ali nikoga se skoro i ne seća. Borisu Tadiću se mnogo šta može zameriti, ali ne može da nije mnogo uložio u regionalno pomirenje. Juna 2007. Tadić se izvinio hrvatskim građanima za zločine nad hrvatskim stanovništvom u proteklom ratu. U autorskom tekstu za američki“Volstrit džornal”, pod naslovom “Izvinjenje za Srebrenicu”, predsednik Srbije objasnio je razloge za donošenje Deklaracije o Srebrenici, koja je bila usvojena u Skupštini Srbije. Iako je to dokument bez presedana, prvi takve vrste na Zapadnom Balkanu koji pruža duboko saučešće i iskreno izvinjenje porodicama žrtava muslimana iz Bosne, i danas ćemo čuti da je Tadić bio „nedorečen“, da se „nije do kraja suočio“. Ipak nije sve to bilo bez veze. Može se „polemisati“ o tome koliko će u nekoj rezoluciji biti pomenuta reč genocid, biće opravdane ljutnje zašto se srpske žrtve olako zanemaruju, ali danas retko ko u Srbiji ne zna da se u Srebrenici dogodilo nešto strašno.

Ne treba biti nepravedan ni prema bivšem hrvatskom predsedniku. Tokom posete Sarajevu 2010. Ivo Josipović izvinio se za učešće Hrvatske u politici koja je pokušavala da podeli BiH. Malo posle toga Josipović je izrazio i najdublje žaljenje zbog svih žrtava Jasenovca i svih drugih ustaških logora.

Evropska unija ima smisla samo ako nisu svi koji se smatraju Evropom u njoj. Kad bi svi bili tu – i Turska – onda bi se Irska na neki način graničila sa Islamskom državom. Zato inicijativa mađarskog premijera Viktora Orbana da podigne zid (četiri metra visoku ogradu, dugu čak 175 kilometara), pored toga što je skandalozna, na neki je način i izraz podsvesnih strahova u glavama mnogih Evropljana, kako običnih tako i onih politički bitnih koji još ne vide da se Zapadni Balkan na putu ka EU mora tretirati „humanitarno“, pa možda i iz tih razloga na neki način i integrisan u EU.

Čitate li „Igru prestola“ Džordža R. R. Martina ili gledate li bar Game Of Thrones – kultnu HBO seriju rađenu po Martinovom pisaniju? Hoću da vam skrenem pažnju da je pojava svakog zida, pa i u najavi, i izvesni filozofski izazov. Dakle, u „Igri prestola“ Zid je kolosalna građevina koja se prostire 300 milja duž severne granice Sedam kraljevstava braneći ih od Divljana. Zid je viši od 270 metara i sačinjen je od čistog leda. Prema njemu su i kineski i berlinski i Hadrijanov, svaki izraelski prema Palestincima ili američki prema Meksikancima, mali. Zid je navodno sagrađen i pomoću magije, star je oko osam milenijuma. Napravljen je da bi branio kraljevinu od Tuđina koji se danas smatraju mitskim stvorenjima. Inače, Zid brani bratstvo Noćne straže, nekada ozbiljne a sad oslabljene organizacije čije je sedište smešteno u Crnom zamku koji nalazi u senci Zida na severnom kraju Kraljevskog druma. I šta je prema tom zidu ovaj Orbanov?

Prema određenim neomarksističkim tumačenjima, „Igra prestola“ je oda neoliberalizma. Takozvani Beli hodači, mistična bića sa Severa nalik zombijima konstruisani su kao „spoljni neprijatelj“ kako bi se pažnja odvratila od unutrašnjih protivurečnosti. Zebnja iz Game Of Thrones lako je prepoznatljiva u današnjim postistorijskim slutnjama. Kao i rečenica koja je nit celog serijala – Winter is coming (Zima dolazi).

Ne znam da li pratite „Parove“ – rijaliti Hepi televizije. Ako ne, bitno je zbog poente da znate da je pevač Hasan Dudić pre neki dan bio na saslušanju zbog navodno nasilničkog ponašanja prema Jeleni Golubović – takođe učesnici rijalitija. Malo se pred Tužilaštvom pevač verbalno zakačio sa novinarima, ali na kraju je rekao sledeće. „Jelena Golubović je mene koštala zdravlja i smatram da sam ja oštećena strana. Teraću ovo do Strazbura ako treba….“, piše Informer. Pazite, „do Strazbura“. I nema pojašnjavanja. Svi u Srbiji znaju šta je u Strazburu. Ko kaže da građani Srbije neće masovno Evropu. Hoće, ali kad im se predstave konkretni benefiti, a ne birokratske fraze i zamajavanja.

I pazite, ovde Strazbur uvek ide uz ono „teraću“, odnosno „ćeraćemo se“. Bitna je fora – u ovom slučaju povezati EU sa poezijom Matije Bećkovića i tradicijom srpskog parničenja. Na primer, ja sam veliku energiju uložio da objasnim određenim ljudima između Kostojevića i Glumča da ulazak u EU ne znači i prestanak pečenja rakije, već da će i to biti bolje. Da bi me na kraju jedan pitao, a hoću li moći da je registrujem pod brendom „četnička duša“?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari