Lazar Stojanović (Vreme), Boris Tadić (NIN), Oleg Novković (Danas), Milena Marković (Nedeljnik), i naravno, Nebojša Popov (Danas). Sigurno je bilo još onih koji su mi promakli, tako da pišem i pažnju vam usmeravam na ove, koje sam pročitala.

Poslednje dve-tri nedelje imali smo davno čekani bum intervjua koji se pamte. Među njima i sa ljudima u čijim se intervjuima jedno dugo vreme nije imalo mnogo pročitati, prosto nisu hteli ili smeli ili umeli, kako god. Pojavili su se i intervjui sa onim ličnostima kojih je najmanje u javnosti, a od kojih uvek pročitamo nešto značajno, novo ili vredno. Svi oni su međusobno, u većini slučajeva raznorodni, različito misleći, ali ih povezuje to što su rekli Nešto, a ne Ništa. Tu pojavu za svega dve nedelje smatram značajnim pomakom i znakom kako za medijsku scenu tako za „javnost“ u celini, jer se za sagovornike dugo već biraju likovi posle čijeg intervjua ne zapamtimo o čemu su pričali. Jer im je geslo „ne talasaj“. Zato sam nabrojala one koje sam zapamtila, kao i svi vi, uostalom.

U velikom, ali od smisla i vrednosti očišćenom medijskom prostoru, dugo nas već razni đuturumi (hvala Basari za reč) prevode žedne preko vode. Mi njima damo čitalačku pažnju, sto pedeset dindži odvojimo od crkavice da kupimo štampanu stvar, kad oni tamo ništa, ili nula reči i nula smisla. I tako su nas navikli na mlaćenje slame ili humoreske umesto komentara, a mi to pumpamo kao revoluciju, slobodu, subverziju spram sistema. Niko nam nije kriv. Sami pumpamo sami ispumpavamo. Tu stižemo do reči „cenzura“. Je li neko u pomenutim intervjuima cenzurisan? Čitamo sa manje ili više slaganja šta ljudi imaju da kažu, kako promišljaju sadašnjost, prošlost, svoje i tuđe greške, uspone i padove. Tome su nekad služili intervjui, tribine, polemike. Razgovarali su neistomišljenici. Istomišljenici su sedeli u kafićima, kafanama, a ne u TV studijima. Ovi nabrojani intervjui liče na te nekadašnje, kada je do javnosti uspevalo da stigne mišljenje i reč i za te ljude koji se ne udvaraju nikom, koji umeju ponešto da kažu, što nosi sa sobom izvesni rizik, ali taj rizik i jeste ono što čoveka sa imenom i prezimenom razlikuje od anonimnog čoveka. Rizik je pokretački, pozitivno subverzivan, pa ako je još oplemenjen umećem naracije, utoliko bolje.

Sasvim drugačiji od nabrojanih, ali takođe zapamćen, barem po buri negodovanja ili odobravanja koje je izazvao jeste i intervju koji je dobio čak naslovnu stranu Danasa sa „kontroverznim“ tviterašem, blogerom, majstorom marketinga i ko zna čijim sve savetnikom, Nebojšom Krstićem. Pominjem ga jer Krstić i na Tviteru, gde ima dosta protivnika i istomišljenika, ne preza da hvali i kudi nespojive ličnosti. I mada je sasvim nekritičan prema Vučiću, zbog čega ga mnogi i politički povezuju sa premijerom, što Krstić demantuje, on ume da skrene pažnju javnosti na ličnosti, intervjue, komentare i kada mu se politički ne dopadaju. Često „retvituje“ one koji ga kritikuju. Nedavno preneo celu kolumnu koja se šaljivo bavi njegovim likom i delom (Draže Petrovića).

Sve navedeno ide u prilog tome da se čaršija trgne iz letargije, iz teškog malograđanskog, šoumenističkog, a zapravo onom opasnom uravnilovskom dogmatskom dremežu koji uništava potrebu da se misli, kritikuje pa samim tim i menja svet.

Zato još jednom o intervjuima: Lazar, zbog njegove prošlosti i sadašnje fine i otmene otvorenosti i prijateljskog stava istinskog altruiste; Boris, jer je odjednom, ne bez rizika, izrekao više ocena i reči koje se daju prepričavati i koje su, videli smo, žestoko ustalasale političku scenu, nego što je za sve ove godine svojih, na žalost, proćerdanih mandata; Oleg, zato jer je promislio i iskreno svojom umetnošću stao iza svih reči koje je izrekao; Milena, jer je se jako tiču drugi i kad se brani od toga, jer nije sebični snob, jer je stvarno talentovana pesnikinja, koja životom jamči autentičnost svojih reči. Najzad, Nebojša Popov. Sve manjkavosti tog intervjua pripišite meni, koja sam iz petosatnog razgovora sažela one, novinarski najekskluzivnije delove njegovog govora. Zato obavezno pročitajte knjigu. Nebojša, jer je živa reč, polemos, potreba da se seća, opominje, bez mržnje kritikuje i voli i one koje kritikuje – ono po čemu je prepoznatljiv godinama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari