Lakša za 12 kilograma, Marina Abramović verovatno je već spakovala svoje kofere za put u Njujork, nakon što je juče, 25. avgusta, tačno u ponoć, okončala maratonski performans „512 sati“ u londonskoj Serpentajn galeriji. Ovaj prostor, od 11. juna, kada je počela svoj rad, posetilo je više od 110.000 ljudi, prema pisanju Gardijana.


Završnica performansa, koji je dr Irina Subotić, istoričarka umetnosti, doživela i opisala kao „grupnu, tihu, snažnu i nevidljivu katarzu“ obeležena je ponoćnom projekcijom poslednjeg video dnevnika „Marina at Midnight“ na sajtu Serpentajn galerije, kojim je umetnica dokumentovala svoje refleksije o svakodnevnim iskustvima. U njemu su zabeležena njena iskustva u tom radu, koji, kako je rekla za Gardijan, predstavlja najdublji komad koji je dosad načinila. Možda bi nekom ovakav komentar mogao delovati pretenciozno ukoliko bi se aktivnosti u galerijskom prostoru svele na puku deskripciju, jer su one uključivale, recimo, zurenje u zid, sporo hodanje, brojanje zrna pirinča…

Prethodno, to jest, pre stupanja u Marininu „kuću“, publika je, podsetimo, trebalo da se oslobodi rekvizita tipa kišobrana, kaputa, tašni, svih elektronskih uređaja, mobilnih telefona, satova, budući da je cilj performansa bio da podstakne ljude da budu „prisutni u trenutku – ovde i sada“. S ključićem od kasete u kojoj su odložili, za performans nepotrebne stvari, provodili su vreme s umetnicom onoliko koliko su želeli, a ona je njima bila na raspolaganju od 10 do 18 sati, svakog dana sem ponedeljkom. U Galeriji je bila i prostorija za odmor, mada Irina Subotić iz svog iskustva tvrdi kako za tim nema potrebe, „jer upravo ovaj Marinin rad s publikom, koncipiran posebno za Serpentajn jeste opuštanje, odmaranje, okretanje sebi, zaboravu i suočavanju sa sobom“. Ko je želeo mogao je takođe da nosi antifone (slušalice za tišinu) i svako je bio upućen da će za vreme performansa biti snimljen ili fotografisan za dokumentaciju potrebnu svetski proslavljenoj crnogorskoj art zvezdi.

„Da nema umetnosti bez posledica“ govori i stanje u kojem se prema sopstvenim rečima nalazi Abramović: „Budim se umorna , idem u krevet umorna, sanjam o ovim ljudima dok spavam To je iscrpljujuće. Ne mogu da verujem da i dalje stojim“, izjavila je za Gardijan. Nikada nije bila mršavija, dodaje. Tokom performansa „512 sati“ izgubila je 12 kilograma. Pominje da više nije mlada i da su njeni vrat, ramena i leđa „ljuti“. Njene prostorno vremenske koordinate do juče su bile na potezu kuća – galerija – galerija – kuća, osam sati dnevno, šest dana u nedelji. Fizičku iscrpljenost obnavljala je tako što se svake noći potapala u kupku sa solju iz Mrtvog mora, a svakog drugog dana je imala masažu.

„To je paralelna stvarnost, a sada moram da započnem novi život“, konstatovala je i najavila novi još radikalniji imaterijalni komad.

Jak utisak koji je performans „512 sati“ ostavio na publiku Marina pokušava da objasni time da je emocionalno u našim svakodnevnim životima zapostavljeno. „Nikad nemamo vremena da se zaustavimo. Mi smo potrošački narkomani. Ovde je bio pisac koji je dolazio svakih šest dana. Hoda tri sata usporeno, a zatim odlazi kući radi. To je njemu banja za mozak.“

Nije bez značaja i što je ulaz u Serpentajn bio besplatan. I sama Marina, poredeći performanse „Umetnik je prisutan“ i „512 sati“, kaže kako je prvi bio glamurozan na mnogo načina. Pored zvanica, trebalo je platiti 25 dolara za ulaz. Ovog puta je sve bilo gratis tako da imamo različite društvene grupe od domaćice iz Bangladeša, preko nuklearnog fizičara, pisca naučne fantastike, do 12-godišnjeg deteta. „Ovaj komad je dublji i uzvišeniji nego bilo šta drugo što sam ranije radila“, zaključuje Abramović.

Da se psihički oporavi

Da bi se psihički oporavila, Marina Abramović tokom performansa „512 sati“ nije bila na ulicama Londona i družila se s ljudima. Zbog koncepta rada, kad se vrati u Njujork, kaže da će provesti 10 dana bez ijednog ljudskog bića. Nakon „Umetnik je prisutan“ iz 2010. u Muzeju moderne umetnosti u Njujorku, podsetila je da joj je bilo potrebno tri godine da se psihički oporavi. Abramovićeva je u intervjuu Gardijanu takođe izrazila zadovoljstvo što se njena anskioznost, koja je prethodila performansu, zbog zabrinutosti da su Britanci pomalo napeti i sarkastični postepeno topila.

„Prvih nekoliko nedelja ljudi su daleki i neugodno je. Neki su dolazili samo da posmatraju i nisu hteli da učestvuju. Ali onda se to promenilo. Mnogi su počeli da se vraćaju, stvorili su neku vrstu strukture. Oni su navijačka grupa, energetski krug. Imam toliko ljudi koji su se vraćali – neki su provodili ceo dan, svaki dan“, zadovoljno je konstatovala Abramović.

Divno je plakati

U vezi s reakcijama publike Marina kaže da je tokom performansa dobila kutije i kutije pisama, za koje se nada da će postati deo neke njene buduće instalacije. Takođe, priča da je bilo mnogo plača jedna devojka je stajala ispred zida i nekontrolisano plakala. „To je divno „, rekla je. „Kada sam razgovarala sa njom u svlačionici posle toga, kazala mi je kako je videla ceo njen život prolazi ispred nje.“

Mozak kao Ferari

U intervjuu 1989 , Marina podseća kako je rekla da u umetnosti 21. veka ne bi trebalo da postoji išta između umetnika i posetilaca, da će to biti razmena energije , a upravo to se desilo u Serpentajn galeriji… Naša kultura se zasniva na krivici, ali ovde, dajemo ljudima dozvolu da ne rade ništa – da zatvore oči i budu sami sa sobom. Mozak je kao Ferari, pomažemo ljudima da ga uspore.

Ako sutra umrem

Komentarišući ekstremno negativne kritike na račun njenog novog performansa, Marina kaže da će uvek biti tako. „Ali ako sutra umrem, mogu reći da sam upravo ja od performansa napravila mejnstrim umetnost, i da sam ja uvela komade koji dugo traju. Da sam slušala kritičare kada sam imala 30 godina, nigde ne bih stigla“, ističe ona.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari