„Apolitika“, slogan, četvrtog po redu, festivala Desiré Central Station, koji organizuje Pozorište „Kostolanji Deže“, pod upravom reditelja Andraša Urbana, unosi jednu ironijsku dimenziju u ovogodišnju selekciju, koja ovu subotičku smotru upravo potvrđuje kao jedinstveni skup društveno najangažovanijih, dakle najpolitičnijih, najaktuelnijih pozorišnih predstava u našem regionu.

Apolitika, ovde ne znači ništa drugo do negaciju aktuelnih politika političara sredstvima umetničkog izraza reditelja i glumaca. „Apolitika“ je estetski i moralni vapaj za redefinisanjem sfere politike u Jugoistočnoj Evropi. Ona, dakle, nije nešto apolitično.

Predstava Slovenskog mladinskog gledališča,“Klasni neprijatelj – re/de/konstrukcija“, prema komadu Najdžela Vilijamsa, u režiji Boruta Šeparovića, o kojoj smo već pisali („Mašine za glumu i ples“), rekonstruiše pojam klasnog neprijatelja, koji, iz mraka zaborava današnje neoliberalne politike, na istorijsku scenu izlazi tek prošle godine tokom protesta od Tahrira do Volstrita.

„Proklet bio izdajica svoje domovine“, istog pozorišta iz Ljubljane, autora Olivera Frljića, jedna je u nizu njegovih predstava o pitanju odgovornosti, lične i kolektivne, u sudbini društva. Ovde se to pitanje, bez kojeg zapravo nema integriteta ličnosti, postavlja kao pitanje o odgovornosti pozorišnog umetnika prema svojoj profesionalnoj delatnosti koja je društveni čin par excellence.

„Zoran Đinđić“, predstava Ateljea 212, autora Olivera Frljića – o kojoj smo ovde pisali u više navrata – i „Ubiti Zorana Đinđića“, predstava Studentskog kulturnog centra Novi Sad, čiji je autor pisac ovih redova (o njoj u Danasu vidi: Svetislav Basara „Kabare Đinđić“, Goran Cvetković „Veliko-opasno-prizorište“), žanrovski i stilski različito, govore o istoj tragičnoj temi, o prilježno pripremanom i vešto izvedenom ubistvu premijera Đinđića, te veličini tog gubitka, kojim je naše društvo iznova vraćeno nekoliko decenija unazad.

Predstava budimpeštanskog pozorišta „Jožef Katona“, „Naš razred“, poljskog pisca Tadeuša Slobođaneka, u režiji Gabora Matea, na pozorišnu scenu ponovo dovodi tragediju Holokausta i problem učešća Poljaka u njemu. U Poljskoj, ne zaboravimo, ubijeno je 3.000.000 Jevreja. U Mađarskoj, gde se predstava igra, ubijeno je 550.000 Jevreja. U Subotici, gde smo predstavu gledali, iz logora se nije vratilo 4.000 Jevreja. Srbija, zemlja u kojoj postoji ovaj izvanredni festival, pod marionetskom je vladom kvislinga Nedića, već početkom 1942. godine bila pohvaljena od nacističkih glavešina kao primer teritorije temeljno očišćene od jevrejskog življa. Dakle, tema holokausta, uvek je aktuelna. Međutim, ima nekakvog nezgrapnog, grotesknog odstupanja između ove tragične teme i pozorišnog izraza u pomenutoj budimpeštanskoj predstavi, kao i u samoj dramaturškoj kontekstualizaciji teme – o čemu sam detaljno pisao prošle nedelje („Holokaust i identitet Evropljanina“). Ukratko, ubice, nasilnici i ostali monstrumi, uvek na sceni mogu biti prikazani i parodijski, ali žrtve organizovanog nasilja – nikada. Tragedija i nastaje na smislu nevine žrtve. Ukoliko se okrnji ova tragičnost, izvitoperava se nevinost žrtve i sam smisao humanosti.

Trilogija Andraša Urbana, u produkciji pozorišta „Kostolanji Deže“: „Grad demona, Pass-port Subotica/Szabadka“, „Sam đavo, Pass-port Szeged/Segedin“, „Draga Evropa, Pass-port Europe“, u središtu pažnje drži status pripadnika mađarskog naroda u Vojvodini u odnosu, 1. prema pripadnicima drugih naroda, pre svega prema većinskom, srpskom narodu u Srbiji; 2. prema Mađarima iz Mađarske; 3. prema Evropskoj uniji.

Ove tri predstave, kao tri dela iste povesti, mogle su nastati samo na ovom lokalitetu, te ih, dakle, posmatramo u njihovom istorijskom epicentru. U tom smislu, ono što se odvija na sceni, samo je cinično upriličenje odnosa iz stvarnog života odmah tu, svedenog ovde na osnovne crte potencijalnog ili aktuelizovanog sukoba – stavljeno, dakle, pod lupu. Utoliko sve deluje uvećano, ukrupnjeno, hiperbolizovano i groteskno. Urban svoju sudbinu, našu sudbinu, zna da vidi kao karikaturu, kako je Stanko Lasić jednom prilikom rekao za Krležu. „To je snaga duhovne distance.“

Sve vrvi od pročišćenih simbola svakodnevnog života i prirodnih i društvenih njegovih uslova. Tu je neizostavno subotički pesak, na kojem žive svi, bez obzira kako se nacionalno izjašnjavaju i kojim maternjim jezikom govore, tu su palićki lokvanji, nadaleko čuvena aleva paprika… U prvom igrokazu, istorija Mađara i Srba na ovom području, ukazuje se toliko isprepleteno da oni više i ne mogu razumeti sebe izolovano od onih drugih.

Druga scenska igra, „Sam đavo“, počinje, dakako, obraćanjem samog Nečastivog publici, a godina na koju se on posebno osvrće jeste 2004. Kad su građani Mađarske, na referendumu izglasali da Mađari Vojvodine ne mogu da dobiju i mađarsko državljanstvo (to će kasnije ispraviti desničarska vlada Viktora Orbana). Krucijalna scena koja pokazuje ovaj odnos Mađara prema svojoj „braći“ izvan domovine, jeste ona u kojoj jedan vojvođanski Mađar peva mađarsku himnu, plivajući u Balatonu, a grupa domicilnih njegovih sunarodnika zapuši mu usta veslom tako temeljno da ga rastavi od života.

U trećoj predstavi, o Evropi, Mađar iz Vojvodine, sad već sa pasošem kojim može putovati uredno, ipak je tu u istoj poziciji sa svojim slovenskom sunarodnikom iz domovine. Naime, za bogatu i urednu Evropu, on je samo drugorazredni potencijalni građanin, koji u životu evropskog građanstva učešća može uzeti, kako to Urban vidi, poglavito u sferi zabave i pružanja usluga uživanja. Tu je ključna ona scena u kojoj oko koplja na kojem se vijori zastava EU, jedna mlada devojka igra kao oko šipke u noćnom klubu.

Ova cinična trilogija, sva u jednostavnim živim slikama, koje na bukvalan način pokazuju pomenute odnose, autobiografska je predstava koju Urban, sa svojom autorskom ekipom, ispisuje kao aktuelnu društvenu kartu podneblja. Nedvosmisleno i jasno, tu je pozorište izrazilo sopstveno vreme na sopstvenom mestu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari