Nedavno istraživanje pokazalo je da više od 47 odsto koristi latinicu, ćirilicom piše 36 odsto, a preostali deo ispitanih (1.011 osoba iz svih krajeva zemlje) upotrebljava oba pisma podjednako. Kad se uporedi po regionima, u zapadnoj Srbiji i Šumadiji latinica je u blagoj prednosti (40,9 odsto prema 40,4 odsto onih koji pišu ćirilicom), dok je u južnoj i istočnoj Srbiji obrnuto (42,2 odsto koristi ćirilicu, 40,4 latinicu). Latinica je nešto češća i u Vojvodini, dok je u Beogradu ubedljivo dominantna (61,6 odsto prema 21,9 odsto).


Ćirilica dakle nije „na izdisaju“, te nema razloga za paniku. Latinica se nešto više koristi jer je funkcionalnija, ali nikako nije pretnja po ćirilicu, bar dok je po Ustavu u službenoj upotrebi i dok se god udžbenici na tom pismu štampaju.

Pre neki dan, u isto vreme kad su i ovi rezultati objavljeni, u Novom Sadu je održan okrugli sto „Šezdeset godina nakon Novosadskog dogovora: Srpska jezička politika danas“, na kome se zaključuje da je Novosadski dogovor „pogrešnim shvatanjem ravnopravnosti doprineo odumiranju ćirilice“.

U sledećem zaključku koji je na ovom skupu usvojen stoji da termin srpskohrvatski nije lingvistički utemeljen, da „predstavlja preimenovani srpski jezik i u srbistici ga treba zadržati samo u podsećanju na vreme dominacije političkih nad lingvističkim kriterijumima“. Termin srpskohrvatski je ustanovljen još u 19. veku, u vreme Jakoba Grima, i koristi se i danas u svetskoj nauci, uz ime BCS (bosansko, hrvatsko, srpski), a označava jezik koji se govori na ovim prostorima (gde su Srbi i Hrvati u većini pa je samim tim njihovo ime u nazivu jezika).

Nadalje, na ovom okruglom stolu se ističu tri načela kojih se srpska filologija i institucionalna srpska politika moraju držati: Prvo, „srpski jezički i kulturni prostor je nedeljiv, iz čega proističe da je sva štokavska književnost – književnost srpskog jezika“.

Čini se da nešto ovde nije u redu. Prema ovome srpski jezički i kulturni prostor obuhvata i hrvatski, i bosanski, i crnogorski, ili pak Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci nikad nisu stvarali književnost na štokavskom.

Drugo, „ćirilica je identitetska karakteristika srpskog naroda i kao takva mora se sačuvati“. Ne mora, ali može. Osim toga, latinica je isto tako deo srpskog identiteta, odnosno dvoazbučnost je deo srpske kulture.

Treće, „ijekavski i ekavski izgovor su podjednako srpska narečja“. Jesu, ali ijekavko narečje nije samo srpsko.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari