U galeriji ULUS do 2. juna traje izložba Aleksandra Rafajlovića, jednog od najznačajnijih slikara ne samo ovdašnje likovne scene, već i potomka pet generacija najdugovečnije slikarske radionice u Evropi, freskopisaca i ikonisaca Bokokotorske slikarske škole Dimitrijevića – Rafajlovića. Devetogodišnja ekspedicija za radovima predaka čiji prvi potpis datira iz 1680. godine podrazumevala je traganje i putovanje po Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i rezultirala je sa 13.000 fotografija, što je samo po sebi svojevrstan katalog koji nijedna institucija nema, ali i podatak za promišljanje.

Deo tih fotografija može se videti na izložbi uz radove dvanaestog, Aleksandra Rafajlovića, koji uspostavlja kontinuitet svojim radovima slikanim tehnikom predaka, ali i radovima koji „uspostavljaju misaoni i emotivni rezime“, promišljanje sopstvene pozicije u novom milenijumu, milenijumu mnoštva informacija u kome on živi i radi za razliku od predaka i tišine u kojoj su obitavali.

* „Putovanje Neba i Zemlje“, Vaš esej, izazvao je priličnu pažnju nedavno, a prethodi izložbi „Dvanaesti“, koja je lep, pametan kulturni događaj, sa refleksijama u više pravaca, tu između neba i zemlje…

– Od podugačkog iskrenog i istinitog mejla na koji ne odgovoriše oni kojima je poslat, nastade taj tekst, taj esej, kako ga nazvaste. Prijalo mi je pisanje. Kada sam završio, poželeo sam da napišem još neverovatnih istinitih pripovesti, ali me je omeo rad na ovoj izložbi. Trebalo je da tih dvanaest dana (opet dvanaest!) bude drugarica izložbe ikona mojih predaka preko puta ulice, u galeriji SANU.

Ali se izložba ikona odložila jednom, pa drugi put, pa treći put. Treba da se otvori 15. avgusta. A bilo je bajkovito i zamisliti: njih jedanaestorica sa jedne strane ulice a ja koji sam im napravio dokumentaciju bolju nego sebi, sam, dvanaesti, sa druge. Institucije su kao loši roditelji. To piše na jednom radu na mojoj izložbi.

* Traganje za radovima poslednje vizantijske ikonopisne škole nije puko kolenovićsko dokazivanje, već metafora o vremenu koje je uvek sada, o ljudskoj težnji…

– Njihove ikone su veličanstvene. Da nisu prava slikarska čarolija, ne bih se ja ovoliko njima bavio. Pa iako su mi rod. Sudbine su nam nekako slične. I život i rad na ovom prostoru. I onda i sada, skoro nepromenjene. Ponekad im zavidim što su imali naručioce a ja ih nemam. „Dvanaesti” je materijalizovan instinkt za samoodržanjem. Da budem čovek, radoznao, slobodan ponekad, radostan, sada i ovde.

Obavezno idite da vidite njih jedanaestoricu. Moja izložba je kao predjelo za uživanje u glavnom jelu u avgustu i septembru u galeriji SANU.

* Još od početka studija na FLU prate Vas nagrade. Nakupilo se, Vi ste „vrhunski doprinositelj umetnosti”… Ova izložba „Dvanaesti“, koja traje do 2. juna, bila bi događaj i u nekim svetskim galerijama. To se neće desiti, zašto?

– Posle prvog semestra na FLU profesor crtanja mi je rekao da sam ja sramota za školu. Pred drugarima. Nisam znao ni gde sam, ni šta radim… Kada sam došao do prvih odgovora, napravio sam dobre studije, i na kraju te prve godine dobio nagradu upravo za crtež na FLU. Kakva neponovljiva radost! Bio sam van sebe od sreće. Sve kasnije nagrade sam primio mirnije i mislio da one ne pripadaju meni nego tim radovima.

Ja nisam reprezentativac. Ja sam soler. Odavno nisam ničiji, radim tek kada sam siguran da o onome čime se bavim znam više od drugih i da to želim da podelim sa drugima.

Moj posao je van kalkulacija bilo koje vrste i nemam drugih očekivanja. Ako bi se tako nešto i dogodilo, onda će to biti zbog tih radova, ja ću se verovatno već baviti nečim drugim.

Sviđa mi se taj status vrhunskog doprinositelja. Bio konkurs, učestvovao, dobio nagradu za vrhunski doprinos nacionalnoj kulturi, penziju nacionale i postao vrhunski doprinositelj. Skratio sam biografiju koja se piše u katalozima. Nema više koliko sam i gde izlagao i koje sam nagrade dobio: doprinositelj. Vrhunski. Ego manijak.

* Vaši radovi na ovoj izložbi urađeni su starinskom ikongrafskom tehnikom…

– Ikonopisci preciznim crtežom, neverovatnom slikarskom koncentracijom uz sve ikonografsko i zanatsko umeće prave čaroliju sa tačnim zadatkom i porukom. Ikone deluju tek kada je njihov slikarski jezik čitljiv. Hteo sam da zavirim u njihovu radionicu i da na tren osetim šta su sve morali da rade. Neverovatna nežnost i osetljivost je uz sve to potrebna da bi se posao obavio od početka do kraja.

* To nije samo pohvala ruci, već…

– Ja nemam samo pohvale ruci. Ruka je tu kada je potrebna. Imam na ovoj izložbi ručne radove, ali i one koje su drugi uradili onako kako sam ja hteo. Važno je da rad „radi”. Nisam esnaflija. Vešt, ali me veština ne obavezuje. Važno mi je šta a ne kako. Kako se dogodi usput, ako znaš.

* Treba li umetnik da uvaži primedbe na svoj rad?

– Ova izložba je celina, radovi na njoj funkcionišu zajedno. Radovi su heterogeni, ali su tek zajedno rad. Reakcije posmatrača su aktivne. Postoji i prvi pogled i odloženo trajanje. Ja sam na ovoj izložbi radio intenzivno dve godine i samo se osmehnem na nečiju trenutnu reakciju. Problem je njihov. Ako je rad dobar, oni će ga kad-tad rešiti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari