Violinista Roman Simović i pijanista Simon Trpčeski prouzrokovali su momentalno oduševljenje od samog časa kada su stupili na scenu Velike dvorane Kolarčeve zadužbine da u okviru ciklusa Velikani muzičke scene Centra za muziku prospu sve svoje delikatesne majstorije pred željnu beogradsku publiku. Njihova individualna umeća i interpretativne krasote već su dobro znani ovde. No, ovo je bilo izazovno i samo pretpostaviti, a kamoli prisustvovati jednom obistinjenju u punom sjaju.

Delikatan mladićki galop dvojice umetnika preko Griga, Bramsa, Debisija i Ravela plus dva potresna, svevideća bis dodatka, ostaju u sećanju kao ideal zvezdanog susreta u kojem se ne gube beskompromisnost i oštrica, ali se taj herojski trud zato nagrađuje zadovoljstvom potpunog ispunjenja u muzici. Stvarno istinski praznik za sve okupljene.

Već u uvodnoj Grigovoj Sonati br. 3 op. 45 c-moll, Roman Simović deluje poput samog otelotvorenja predstave o violinskom virtuozu u današnjici, dok Simon Trpčeski obara s nogu svojim vibrantnim rukama i mekim njihovim doticajima poput odbljesaka dragog kamenja. Misterioznost ove draguljarnice zvukovlja u prvom stavu, čudesnost dramatičnih bura i nežnih bestežinskih čestica čuvstava, pretvoriće klavir u kakvu muzičku kutijicu u onom drugom, da ga violina zajedno ponese u svom okrilju pravo u kakav soundtrack nekog starog filma o prohujalim vremenima ljubavi i sete uspomena. A završnica promiče u nadletanju predela ozarenih ambisima čulnog obilja, njihovi temperamenti trepere u uzbudljivom saobraženju i vi već postajete njihov fan zauvek.

Uh, kada ste sve to iskusili već na samom početku, da li još nešto ostaje da vas iznenadi? Da, jer u narednoj Bramsovoj Sonati br. 2 op. 100 A-dur gotovo da više ne znate da li da najpre slušate violinu ili klavir, toliko je seriozne produbljenosti u oba instrumenta, toliko iskrenih namera da se saučesnički ispita i istraži ono najbolje. Introspektivno je ovo tkivo u Simović-Trpčeski čitanju, sposobno da izazove tronuće, prelazeći namah iz kakve uspavanke u vragolastu akrobatiku bez premca i natrag u spiritualne uzvisine violine sa divnim klavirom koji vaja svaki ton poput juvelirskog ideala u jednom sustižućem obilju zrele fantazije boja.

Debisijeva Sonata g-moll L 140 donosi pak bujanje nekih novih snaga u uzajamnom doticaju violine i klavira, tom mekanom risanju slike pune kakvih kotačića žudnje za svetlošću zvezda, kojima streme potpunoj slobodi kretanja, pomicaja, vrludanja izražavanja. Simon Trpčeski ovde i likom podseća na Geršvina, investirajući svu svoju gotovo pa džezersku spretnost da predoči nam doživljaj, Roman Simović pak strastven na jedan nadnaravan način, žustar je u filigranskosti svog otmenog govora. Čisto je ovo zrcaljenje miliona svetlaca kojim se ova dva umetnika veru po serpentinama divlje mašte. I najzad „Tzigane“ Morisa Ravela sa muški žestokim uvodom u violini što se ne čuje svaki dan, te sagovorništvom u kojem umetnici neprestano zapanjuju jedan drugog lepotama koje osvojiše, publikom što juri niz i uz tobogane iznenađenja, dok se muzika zahuktava u vodoskocima do prave erupcije. Bravo!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari