Nakon prošlogodišnjeg „Čoveka ptice“, kritičarskog trijumfa ovenčanog nagradom Oskar, Alehandro Gonzales Injaritu („Pasji život“, „21 gram“, „Vavilon“) latio se teme osvajanja američkog Divljeg zapada u filmu „Povratnik“. Početkom XIX veka ekspedicija organizovana u cilju ubijanja bizona zbog novca koji donosi njihovo krzno biva napadnuta od strane Indijanaca iz plemena Arikara, koji brane svoju zemlju i način života. Injaritu prvih petnaestak minuta filma režira slično Spilbergu i njegovom otvaranju „Spasavanja redova Rajana“.

Akcija počinje odmah, bez mnogo raspričavanja. Tokom pokolja mala grupa pronalazi spas u brodu koji započinje svoj beg rekom. Među njima su Hju Glas (Leonardo Dikaprio), iskusni traper koji sa sobom vodi sina kojeg je dobio sa Indijankom, beskompromisni Džon Ficdžerald (Tom Hardi), vođa grupe kapetan Henri (sve zapaženiji Domnal Glison, sin čuvenog Brendana Glisona) i drugi surovi evropski izgnanici koji na novom kontinentu traže svoje parče tuđeg kolača. Dolazi do prvog sukoba. Razumni, moralni Glas, najbolje upoznat sa predelom u kojem se nalaze, odlučuje da bi trebalo ostaviti brod i zaputiti se peške, zaobilaznim putem, prema tvrđavi iz koje su krenuli. Ficdžerald smatra da treba rizikovati, ostati na reci i na taj način i sačuvati dragoceni tovar koji su krvavo sakupili. Kapetan Henri rešava da posluša Glasa. Nakon što Glasa u sjajno režiranoj, uzbudljivoj sceni, napadne medved, ostavivši ga na ivici života, nepokretnog i bez sposobnosti govora, Ficdžerald se dobrovoljno javlja da, uz Glasovog sina i još jednog mladog člana ekspedicije, ostane uz Glasa dok ovaj ne izdahne, i priredi mu dostojnu sahranu. Nije uputno među osvajačima uzdati se u ljudsku samilost i Ficdžerald radi ono čega smo se plašili. Glas biva ostavljen da sam, boreći se sa prirodom, pronađe svoj put izbavljenja i osvete. Injarituu u stvaranju vizuelno prelepog filma pomaže odabrana grupa saradnika. Kameru potpisuje njegov već iskusni sunarodnik Emanuel Lubecki („Drvo života“, „Gravitacija“). Realistični, neprijatni krupni planovi (krv lipti u izobilju) prošarani su predivnim kadrovima prirode u kojoj se radnja odvija. Sunčevi zraci koji se probijaju kroz izmaglicu, snežni nanosi koji odbijaju da se otope, doprinose kontrastu između ljudske okrutnosti i savršenstva netaknute prirode. Za muziku je bila zadužena interkontinentalna trojka Rjuiči Sakamoto, Alva Noto i Brajs Dresner. Katkad diskretna, katkad sveprožimajuća zvučna podloga upotpunjuje visoke umetničke domete Injarituovog epa o ličnoj borbi. Dolazimo do glume, verovatno najupečatljivije strane „Povratnika“. Sjajnom, posvećenom Dikapriju parira Hardi, svesno preuzimajući funkciju druge violine, od neprocenjive važnosti za kompletiranje Injarituove simfonije. Hardi je u „Povratniku“ holivudski negativac starog kova, crtajući antagonistu kojem, iako barata nekom životnom filozofijom i proizvod je svog vremena, ne možemo poželeti iskupljenje. „Povratnik“ je film koji se, jednostavno, mora doživeti u bioskopskoj sali, film koji beleži pristojan uspeh u američkim multipleksima, boreći se hrabro, poput njegovog junaka, sa bezdušnom superherojskom konkurencijom. Bliži se i dodela nagrada „Oskar“ na kojoj je Leonardo Dikaprio, već vlasnik Zlatnog globusa, koji, istorija nas uči, može, ali i ne mora da bude najava dobitnika najvažnijeg odličja, prvi kandidat za dugo priželjkivanu nagradu. Uopšte, može se predvideti da će Američka filmska akademija, zakasnelo bolećiva za patnje Indijanaca, statuama obasuti Injarituovu uzbudljivu mitsko-istorijsku storiju. Kasno Marko na Kosovo stiže

* * *

Kako se vratiti? Hju Glas, istorijski Hju Glas, puzao je i spuštao se rekom šest nedelja do civilizacije, ili barem nečega najbližeg civilizaciji što je poznavao. Ne znam koliko je potrebno Dikapriju da se vrati u razuman razgovor nakon gnječenja jezika i mumlanja kojim se služio u „Povratniku“, ali znam da meni nije lako da ponovo budem ja nakon što sam se pre sat vremena na telefon javio sa „Politika, redakcija kulture“. I sada, dok jedem pohovanog soma, pitam se gde se „kasno Marko na Kosovo stiže“ završava a ja se nastavljam. Žvakanje nije isto, pogled nesigurno šeta po tanjiru (kako ja ono beše gledam po tanjiru?). Volim li ja, uopšte, pohovanog soma? Ko sam, dođavola, ja, kada sam tako lako postao neko drugi (i pri tome osetio sreću kakvu nisam danima, verovatno i nedeljama)? Moje sopstvo, pretpostavljam, za Injaritua smatra da je vrhunski prevarant čije prevare uspevaju zato što je ubeđen da stvara veliku umetnost. Ni on, zapravo, nije svestan svog „ja“, što nam poručuje da je ceo taj fenomen prilično precenjen. Šta, dakle, jedan od Injaritua radi u „Povratniku“? Slično kao u „Čoveku ptici“, izborom širokougaonog objektiva jeftino postiže umetnički efekat. Ako je verovati onome što piše u novinama (a ne bi trebalo), Injaritu tvrdi da su tokom snimanja filma prigrlili život, realnost i zaboravili na digitalne efekte. Međutim, gle, kada medved napadne Dikaprija, posle par sekundi postaje očigledno da je nacrtan. Barem da su se zaustavili na tome… Crtani grizli nekoliko minuta cepa kožu, kandžama i zubima pravi kratere u telu, gazi i mrcvari ljudsko biće koje će, par dana kasnije, biti već u stanju da trči, pliva, bori se na život i smrt sa drugim ljudskim bićima koja su se, od životinjskog sveta, borila sa buvama i stenicama. U filmu „Man in the Wilderness“ sa Ričardom Harisom, takođe inspirisanim avanturom Hjua Glasa, medved je stvaran, borba je kraća i, naravno, sve vreme nam je jasno da gledamo film ali ipak smo oslobođeni osećaja da su nas upravo posetili Češa i Svrbiša. Zatim, voda… Dikaprio uskače, iskače, pliva kroz zaleđene reke i potoke (u jednom kadru neko drugi stoji u ledenom potoku do pojasa i mirno lovi ribu kopljem) i minut kasnije od gledaoca se traži da to zaboravi i veruje u apsolutnu realističnost za kojom reditelj traga. Pejzaži, naravno, jesu lepi, opet, gradeći malograđanski ugođaj. Da li bismo primećivali lepotu prirode dok dajemo sve od sebe da pobegnemo iz nje? Konačno, sav Dikaprijev metod na stranu, da biste postali neko drugi, taj drugi mora da postoji, mora imati nekakve karakteristike. Realni Hju Glas, bizaran i trivijalan u isto vreme, kakav je verovatno bio (traper iz 1823. godine, dovoljno je reći), zamenjen je nekakvom izmišljenom polutvorevinom. Ukratko, koliko god se pretvarao, rezultat je da gledamo Dikaprija koji glumi. Suviše ekspresije, suviše detalja, u skladu sa filmom koji je isti takav, potpuni nenamerni kič.

Dobro je, vratio sam se. Ja, baksuz.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari