Mužikaš su najslavniji mađarski etno muzički sastav svih vremena – najpre su modernizovali na plemenit način svoju muzičku tradiciju i uveli je u novo doba world music festivala, a potom su je i predstavljali u najprestižnijim koncertnim prostorima širom sveta, od Karnegi Hola i Bele kuće do Hong Konga. Sa Martom Šebešćen kao pevačicom, zaslužni su za neke od najuspešnijih koncertnih turneja i izdanja mađarske muzike. U Beograd dolaze sa sasvim novim ekskluzivnim programom, u celosti posvećenim sto godina starim, ali osvešćujućim istraživanjima folk muzike od strane jedinstvenog Bele Bartoka.

Kada ste i kako postali svesni ogromne snage narodne muzike?

– Treba istaći da je tradicionalna narodna muzika Mađarske bila apsolutno nepoznata gradskom stanovništvu, kao što smo se u to sami uverili živeći u Budimpešti. Svako od nas se sa ovom muzikom susreo u različitim situacijama, ali smo se svi bez izuzetka zaljubili odmah u nju. Naša je namera isprva bila da je izučavamo za sebe same. Zbog toga smo preduzimali pohode do udaljenih izolovanih sela gde je ta kultura bila još uvek živa, da se dakle susretnemo sa lokalnim muzičarima tamo i naučimo nešto od njih. Redovno smo obilazili i Rumuniju, u kojoj je mađarska manjina održala svoju kulturu da bi očuvala identitet. Naši istinski majstori-učitelji bili su baš seoski muzičari iz Transilvanije. Potom smo u Budimpešti pokrenuli klub u kojem smo jednom nedeljno svirali, dok je par plesača obučavao originalnim narodnim igrama svakoga ko bi došao. Ovo je takozvana „tanchaz“ metoda, odnosno – starinska igranka u sali za ples.



 

Kako su mađarska narodna muzika i folklor preživeli svoj put od pradavnina do danas, čime nas to specijalno dodiruje i uzbuđuje zvuk potekao iz mađarskih predela?

– Mi Mađari smo neka vrsta „stranaca“ u Evropi sa svojim jezikom i muzikom. Iako su nas dotakli mnogi uticaji, mađarski jezik je još uvek izrazito arhaičan. Neke reči koristimo već hiljadu godina, a slovenski, latinski, indoevropski jezici uopšte, nisu ostavili previše traga na naš mađarski. Nešto slično se dogodilo i sa našom muzikom – poneka primesa sa strane se dabome može čuti, ali bazična razlika u odnosu na druge evropske muzike je očigledna. Možda upravo ovaj specifičan karakter našeg zvuka čini mađarsku muziku zanimljivom za druge.

Najzad, kako nakon tolikih uspešnih godina u muzici vidite mesto narodne muzike danas – u čemu je snaga ovog zvuka i koji je način njegovog izučavanja po vašem mišljenju najbolji?

– Jedan od mojih majstora-učitelja, neki stari seoski violinista, kazao mi je jednom da postoje samo i isključivo dve vrste muzike – ona dobra i ona loša. Kada sam ga zamolio da mi objasni razliku među njima, on mi jednostavno reče – dobra muzika govori istinu, a loša muzika nas laže.

Narodna muzika je dobra muzika zbog proteklog vremena – to vreme je izdvojilo lošu muziku i izbacilo je iz tradicije kao beskorisnu. Što je tradicija starija, plemenitije su joj melodije. Mi imamo melodije stare 2000 godina, i one su najbolje! Nove melodije u folklornoj muzici mogu biti takođe dobre, ali ne baš toliko. Danas su sela, međutim, zaražena bezvrednom muzikom koju im serviraju mediji i polagano gube svoje moći da izdvoje samo dobru muziku. To se upravo dešava u transilvanijskim selima danas, na nekim drugim mestima i decenijama ranije, a u većini krajeva Evrope i vekovima unatrag. Mi Mađari, kao i neki Istočnoevropljani, imali smo sreću da svoju kulturu sačuvamo veoma dugo, a Mađari su imali još i više sreće baš zahvaljujući Bartoku i Zoltanu Kodaju.

islim da narodna muzika može da se održi u životu samo ako je obrazovani gradski muzičari izuče i nastave da prenose to znanje narednim generacijama. U suprotnom ona će nestati, kao što se to već dogodilo u mnogim delovima sveta. To je naša dužnost.

 

Bez Bartoka ne bi bilo Mužikaša

Bela Bartok je bio genije. Najpre, on je želeo da stvori jednu novu muziku. Potpuno novu klasičnu muziku 20. ili čak 21. veka. Kao gradski dečko, nikad naravno nije ni čuo išta od tradicionalne muzike, sve dok nije postao diplomirani pijanista. Jednog dana slučajno je nabasao na neku narodnu pesmu i to je potpuno promenilo njegov život. Počeo je da radi na terenu, sakupivši hiljade narodnih pesama i zabeleživši ih svojim Edison-fonografom. Onda je savršeno precizno zapisao te melodije, da bi nadalje stvorio sopstvenu muziku na osnovu duha tih folklornih napeva. Bio je sasvim otvoren i za druge muzičke tradicije – rumunsku, arapsku, slovačku, tursku i mnoge druge. Možemo otkriti elemente muzičkog folklora čak i u njegovim najapstraktnijim kompozicijama. Bez njegovog, kao i Kodajevog rada, ne bi došlo do ponovnog oživljavanja mađarske narodne muzike. Ne bi postojao ni Muzsikas – objašnjava Daniel Hamar

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari