Kemal Gekić, pijanistički mag svetskog formata, nakon nekoliko godina ponovo dolazi u Beograd. Ovaj izuzetni umetnik već je više od decenije Artist in Residence pri Međunarodnom Univerzitetu Floride, a snima i nastupa na svim kontinentima.

U ovoj sezoni, izvodi ekskluzivni program sa delima Franca Lista, koja se inače ne nalaze često na koncertnom repertoaru, a neka od njih će premijerno biti predstavljena beogradskoj publici, koja ga željno iščekuje u Velikoj dvorani Kolarčeve zadužbine u nedelju, 27. aprila. Slavni pijanista u razgovoru za Danas pred svoj nastup obrazlaže detalje u vezi sa ovako specijalno odabranim kompozicijama.

Ime Franca Lista obično povezujemo sa nenadmašivim virtuozitetom, životom i nastupima kakvog rock’n’roll superstara, dugom kosom tako dobro znanom popularnoj kulturi XX veka – ipak, da li vaše pijanističko proučavanje njegovog dela dovodi i do drugačijih zaključaka o njemu?

– Moje višedecenijsko upoznavanje sa životom i delima Franca Lista je rezultiralo jednom veoma kompleksnom slikom u kojoj je virtuozitet samo jedan mali deo. Osoba takvih karakteristika je zapravo jedan prirodan fenomen kojeg najbolje opisuje sanskritski termin „mahatma“, u prevodu Velika Duša. Njegova visoko razvijena spiritualnost ga je vodila prema osećanju dužnosti prema društvu i altruizmu, posebno u odnosu sa drugim muzičarima. U svojim kompozicijama je razvijao arhetipske teme – sukob dobra i zla, život i smrt, sudbina kao neminovnost, a njegov umetnički metod je iste teme tražio i u kompozicijama drugih autora, koje je često koristio kao materijal i polaznu tačku za razvoj svojih ideja. Može se kazati da je Listova obrada teme u pravilu uvek bolja i upečatljivija od originala, od kojih za mnoge ne bismo ni znali da postoje da ih nismo upoznali kroz Listovu klavirsku verziju.

Vaš beogradski program obznanjuje i jednog tako drugačijeg Lista, koji ne uživa samo u sebi, već i u Verdiju, Mozartu, Pačiniju (Giovanni Pacini), Glinki i mnogima drugim – uživa veoma mnogo u vokalnoj muzici?

– Program koncerta u Beogradu je posvećen Listovim originalnim delima i transkripcijama dela Alegrija, Mocarta, Verdija, Pačinija, Glinke, Šuberta i Vagnera.

List je napisao vise od 1200 kompozicija, od kojih je u aktivnom repertoaru samo oko 30-40 (Sonata, Mephisto Valse, Dante sonata, Paganini Etudes, Transcendental Etudes, Rigoletto Paraphrase, Liebestraum no. 3 i slično).

Na ovom koncertu klavir će biti sve, samo ne instrument kakvog znamo – kameleonski će se promeniti u glasove, horove pa i ceo orkestar. Repertoar je uglavnom posvećen operi i glasu. Većina kompozicija na programu će se prvi put čuti u Beogradu i Srbiji.

Reminiscences de Aida (Verdi) je jedna od posljednjih Listovih transkripcija, partitura retke lepote koja obuhvaća Danza Sacra (Possente possente Ftha) i Duetto Finale (O terra addio). Tschernomor Marsch je suvenir sa Listovih putovanja u Rusiju, gdje se sprijateljio sa kompozitorom Glinkom i ostavio neizbrisiv uticaj na rusku kulturu sve do sredine XX stoljeća. Temu marša je izvukao iz šešira među temama za improvizaciju na kraju koncerta, kako je to već bio običaj u XIX stoleću. Šubertova Ave Maria i dve Mađarske Rapsodije spadaju u popularniji deo programa, a na kraju koncerta bih spomenuo dve najpoznatije Vagnerove kompozicije: Izolde’s Liebestod i Tannhauser Overture, partituru velike kompleksnosti koja verno prenosi sve detalje originalne orkestarske partiture u klavirski jezik i nadmašuje original.

Zbog čega se pojedina među ovim delima ne mogu čuti tako često – je li reč o njihovoj tehničkoj ili pre emotivnoj složenosti?

– Jednom se neko našalio rekavši da su pijanisti kao ovce – gde jedan ide, ostali ga slede. Činjenica je da se uglavnom izvode uvek ista dela, ne samo kada je u pitanju List.

Šalu na stranu, teško je znati baš sve kompozicije koje je napisao, posebno jer se svake godine nađe još po koja u nekom zaboravljenom arhivu. Izvođači uglavnom ne znaju da ove kompozicije postoje, ne uče se na univerzitetima ili školama, ne čuju se u koncertnim dvoranama ili na takmičenjima…

A kako ste ih vi otkrivali? Da li se vaša eventualna strast za operu i solo pesme razbuktala baš zbog ovakvog Lista ?

– Kad sam snimao moj album Rosinija u Listovim obradama, partitura je bila poslednji put štampana 1832. Listov biograf Alan Voker mi je preporučio da odem u Nacionalnu Biblioteku Szechenyi u Budimu, gde su imali jedan primerak originalnog izdanja.

Slično tome sam pre nekoliko godina tražio nepoznata dela da bi ih prezentovao na svojim koncertima. Neke kompozicije (npr. Aida Reminiscences) sam znao još od detinjstva, ali za neke nisam nikad čuo. Glas je nedostižan ideal klavira, u nekom smislu, i sa operom i pesmama smo povezani kroz kompletnu klasičnu muziku, kroz dela Mocarta, Betovena, Šuberta i drugih.

Šta je najbolje kombinovati sa Listom – neku određenu muziku, kompozitora, epohu, ili nešto bez zvuka, slikarstvo, poeziju, sport?

– Najbolje je ono što je i on sam radio i proživljavao – religija, filozofija, muzika, literatura, slikarstvo, skulptura, žene, putovanja…

Šta Amerika čini za vašu pijanističku svest, da li novi prostori, kulture, kontinenti, mogu da deluju na tako ličnu i veoma duboko intimnu profesiju poput vaše?

– Američka izdavačka aktivnost je impozantna, objavljuje se ogroman broj knjiga i studija, a osim toga na tržištu se mogu naći i materijali koji su veoma stari i do kojih je u mnogim zemljama nemoguće doći. Moja biblioteka obuhvata dela o kojima sam pre dvadeset godina mogao samo da sanjam, kao npr. knjigu Vilhelma fon Lenca u kojoj opisuje svoje susrete sa Listom, Šopenom, Tauzigom, Henzeltom i drugima.

Za razliku od naših krajeva, postoji oštra podela javnog i privatnog života, što ne godi našem temperamentu, ali je za moj rad veoma bitna stvar. Mogu da kažem da je mojih 15 godina života u Americi proteklo u znaku produbljivanja studija muzike i umetnosti.

Da li za Beograd uvek smišljate neke naročite programe, poput ovog?

– Moj specijalan odnos sa beogradskom muzičkom publikom se manifestovao kreiranjem posebnih programa. U ovom slučaju, to je bila želja da se veče posveti Listu, što još nisam nikad učinio u Beogradu. Ovaj program sam u raznim varijantama izvodio u raznim zemljama, a nakon nedavne prezentacije sličnog programa u Štutgartu kritika je napisala da muzika Lista nakon 200 godina još uvek može da uzbudi i potrese.

Šta mislite da bi List radio u današnje vreme, kojem bi muzičkom ili umetničkom žanru bio sklon?

– Ako ne bi radio na stvaranju sasvim novog muzičkog stila, onda bih verovatno bio jedan od najpoznatijih holivudskih glumaca, hahahaha… a možda i sve u isto vreme.

A šta bi radio Kemal Gekić da ne radi sve ovo za klavirom?

– Bio bi u Kaliforniji i osnovao novi društveno-filozofski pravac.

Kompozicija za Sikstinski kapelu

Kompozicija A la Chapelle Sixtine je fantazija koja kombinuje Alegrijev Miserere (1638) sa Mocartovim Ave Verum Corpusom (1791). Miserere se papskim ukazom nije smeo izvoditi ni štampati, a mogao se čuti samo dva puta godišnje u Vatikanu u zatvorenom krugu. Mali Mocart ga je čuo dok je bio na putovanju kroz Italiju sa svojim ocem, i zapisao ga je po sećanju, za što nije bio izopšten kao što je bilo očekivano, već odlikovan od Pape. Kontrast mračnog Misererea, koji je napisan za bogosluženje Tenebrae i Mocartovog eteričnog i anđeoskog Ave Verum Corpusa dramatično je podvučen u fantastičnoj Listovoj partituri.

List je jedini

Niobe Fantasy je komad koji je List izveo u famoznom duelu sa poznatim virtuozom Sigizmundom Talbergom u Parizu 1830-ih, nakon kojeg je zaključak bio „Talberg je prvi pijanista na celom svetu“ „….a List? „…“ ….on je jedini! „. Talberg je kasnije priznao da ne bi bio u stanju izvesti ni dva takta Listove kompozicije zbog izuzetne tehničke teškoće. Radi se o varijacijama na temu Cavatine iz opere „Niobe“, danas uglavnom zaboravljenog kompozitora Pačinija.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari