– Crtani serijal Radiovizija od 18 petominutnih epizoda u kojima se vizuelno oživljavaju intervjui velikana naše kulture poput Ive Andrića, Meše Selimovića, Miloša Crnjanskog, Isidore Sekulić, Slobodana Selenića, Ljubice Cuce Sokić, Danila Kiša i mnogih drugih, moglo bi reći, nudi jedno od mogućih rešenja kako bi obrazovni program mogao da izgleda. Jedno je čitati a sasvim drugo čuti glas Ive Andrića, recimo, dok priča o tome kako je došlo do toga da zavoli knjigu ili Mirka Kovača, koji dočarava atmosferu u Kinoteci tokom šezdesetih godina prošlog veka i svoje prve susrete s Danilom Kišom.

Zanimljiv je i snimak intervjua Isidore Sekulić u kome ona, opisujući aktuelnu situaciju u svetu, zapravo profetski zumira stanje koje ima mnogo toga zajedničkog sa sadašnjicom. „Kao nekada pred veliku seobu naroda stoji i danas veliki nemir, velika preslaganja naroda i menjanja životnih metoda“ ili kada govori „da su daljine savladane, da je sve sused i dodir, pa je pitanje zajednice užasan problem“. Lična sećanja Rahele Ferari i Branka Ćopića vode nas kroz strahote Drugog svetskog rata. „Jeste li bili nekad u situaciji da se odričete svoga imena? To je odista tužno“, priseća se Rahela Ferari. Neke priče sežu dalje u prošlost, kao u intervjuu Dobrice Milutinovića koji je snimljen šezdesetih godina prošlog veka. Naime, u ovom razgovoru priča koju on govori se dešava u 19. veku. Slušajući ga danas 2015. godine, u kombinaciji s znalački osmišljenim likovnim vizijama, kao da za kratko vreme možemo da protutnjimo kroz tri epohe i usput iz svega što čujemo ponesemo neku mudru misao. Svaka epizoda Radiovizije je zapravo i osmišljena s takvim ciljem, kaže Miloš Ivanović, producent serijala. Inicijalna ideja za njegovim oblikovanjem potekla je od reditelja Gregora Zupanca, koga je zanimalo šta se sve nalazi u tonskoj arhivi Radio Beograda.

– Ovde smo pronašli pregršt materijala starih i jedinstvenih snimaka, ali nije bilo lako odatle odabrati odlomke intervjua koji bi u kondenzovanom vremenskom intervalu od tri do četiri minuta imali zaokruženu priču sa univerzalnom porukom – objašnjava Ivanović.

On kaže da su znali da slične forme postoje, da su u Americi i Britaniji vizuelno oživljavani audio intervjui, ali da su oni uglavnom bili plasirani na internetu, što je odredilo njihovu estetiku.

– Nas je zanimalo kako to ovde može da se uradi. Posle dva-tri odlaska u arhiv Radio Beograda shvatili smo da postoji ogroman broj snimaka, da imamo od čega da napravimo serijal, ali da je na nama odgovornost da ne preslikavamo i kopiramo nešto što smo već videli, nego da stvorimo nešto autentično. Mislim da smo u tome uspeli kroz pristup koji je pre svega filmski – ukazuje Ivanović.

Svaka epizoda Radiovizije nosi drugačiji vizuelni pečat jer su na osnovu crtačkog senzibiliteta angažovani autori koji će likovno interpretirati određeni audio materijal. Među njima su etablirani crtači i ilustratori poput Alekse Gajića, Miloša Tomića, Slavimira Stojanovića, kao i značajan broj umetnika mlađe generacije. Svi oni su se uglavnom trudili da verno dočaraju duh prošlih epoha kroz arhitekturu, odeću, životni stil, ali s merom, na sveden način, kako bi u fokusu ostao glas onih koji govore i koji više nisu među živima. Kada ih slušamo, čine nam se bližim ne samo zato što su njihove priče lične, nego i zbog načina na koji ih kazuju. Kada Miloš Crnjanski odsečno saopšti svojim glasom – „Kad pričam o svom izletu na Špicbergen, ja zastupam mišljenje da tamo u carstvu večnog leda smrt mora biti kao neki veličanstven san“, vrlo je verovatno da ćemo mu na reč verovati. Priča Mirka Kovača će nas ugrejati dok govori o samozatajnom osećaju bivstvovanja u Kinoteci koja je, kako je ocenio, bila stecište radoznalih i zaljubljenih. „Čarobna kutija, Aladinova lampa gde su dolazile devojke sa crnim dugim kosama i egzistencijalisti – zapušteni i bradati momci i gde smo mi, sedeći u tamnoj dvorani užasno sami ili se dodirujući rukama, omađijani slušali dijaloge tih čudesnih filmova čije su nam reči dopirale do srca i uveravale nas bar na trenutak da je svet sazdan od ljubavi, da će ljubav kao novi mesija da spase svet od propasti“, ispričao je Mirko Kovač.

– Velika je razlika kako su ljudi ranije govorili na radiju od toga kako se to sada čini – napominje Miloš Ivanović. – Danas u radio-emisijama ne možemo tako nešto ni da čujemo. Kada smo počeli da tražimo zvučne zapise po arhivi, zanimalo nas je da čujemo glas Milana Mladenovića i drugih novotalasnih autora, ali nismo mogli da ih nađemo. Shvatili smo da su u prošlosti na radiju govorili samo intelektualno priznati ljudi. Nije bilo mnogo popularne kulture. Njeni predstavnici bi obično nastupali na televiziji. Na radiju je ostajala srž intelektualnog sveta, tadašnje Srbije, odnosno Jugoslavije. Sad kad to slušate imate osećaj kao da čitate knjigu. Postoji teorija da je razlog tome bila cenzura. Prvo je intervju morao biti napisan na papiru, zatim je prolazio kontrolu cenzora i tek nakon ove provere je mogao da bude emitovan na radiju. Nije bilo mucanja i poštapalica – tvrdi naš sagovornik.

– Govor je danas izgubio važnost. Ekspresija je postala važnija od njega i tome je doprinela i televizija gde se koristi govor tela. Na radiju je to nemoguće i upravo taj ograničavajući faktor podstiče da se onaj ko govori koncentriše na reči kako bi preneo svoju poruku – zaključuje Miloš Ivanović.

Termin

Radiovizija ima svoj stalan termin na trećem kanalu Radio-televizije Srbije od 20 sati i pet minuta. Dve epizode serijala su nedavno dobile potvrdu o svom kvalitetu budući da su uvrštene u zvaničnu selekciju Festivala animiranog filma u Ljubljani Animateka. U pitanju su epizode: Radiovizija: Govori Isidora Sekulić i Radiovizija: Govori Radivoj Kašanin.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari