Nije neobično da Argentina, zemlja sa jedne strane intenzivno urbana a sa druge sasvim ruralna, sa političkim uređenjima koja su šetala od socijalizma do fašizma i nazad, povremeno pronalazi autore koji su u stanju da stvore žanrovski uzbudljive i, u isto vreme, angažovane filmove kao što su „Zvanična verzija“ iz 1985. godine ili skorija „Tajna u njihovim očima“.

„Zvanična verzija“, usput, ima i posebnu vezu sa SFRJ, zbog tadašnjeg nezadovoljstva što je Oskara za najbolji strani film dobio „neki tamo“ Argentinac a ne „Otac na službenom putu“. E pa, besmislenost i političnost Oskara na stranu, „Zvanična verzija“ je, jednostavno, bolji film (uz to, te godine je u konkurenciji bio i „Pukovnik Redl“ Ištvana Saboa, tako da, ono…). Pismenost autora je, izgleda, praćena i određenom pismenošću bioskopske publike, pa su, tako, „Divlje priče“, najgledaniji argentinski film svih vremena, delo koje bez sramote i zadrške možete preporučiti prijateljima, za razliku od „Lajanja na zvezde“, „Zona…“, „Montevidea“ i ostalih izlučevina za golicanje malograđanskih fantazija popularnih u ovoj nesrećnoj zemlji u kojoj šef poslaničke grupe vladajuće partije javno iskazuje svoje „fizičko i mentalno divljenje“ prema svom predsedniku.

„Divlje priče“ su šestodelni omnibus koji za temu ima puštanje onog životinjskog u ljudima da slobodno mahnita u slatkom zanosu osvete.

Priča br. 1: Neuspešni klasični muzičar zaposli se kao stjuard i predano u jednom avionu okupi sve ljude za koje smatra da su se ogrešili o njega sa planom da onesposobi pilote, preuzme letelicu i usmeri je pravo u srž svog problema.

Priča br. 2: Kasno noću, kelnerica restorana u svojoj mušteriji prepoznaje zelenaša koji je odgovoran za samoubistvo njenog oca i pokušaj obljubljivanja majke. Kuvarica, žena kraćeg fitilja, nakon što čuje i da se skot sprema za upliv u političke vode, našoj junakinji predlaže da učine društvu uslugu.

Priča br. 3: „Road rage“ incident tokom kojeg pratimo sukob između vozača iz više srednje klase i seljaka. Najjednostavnija ali, sa akcione strane, najdetaljnija priča sa najjasnijim „e, sada ću da te odrobijam“ momentom.

Priča br. 4: Stručnjak za eksploziv ulazi u sukob sa parking servisom koji mu je, sa neobeleženog mesta, nepravedno odneo automobil. Pomalo kafkijanska konstrukcija gde naš junak, pojedinac, ulazi u sukob sa sistemom, brak mu se ruši, što vodi do bujanja besa malog čoveka čiji je, podsećam, posao, pre nego što ga je izgubio (jer njegova firma sarađuje sa gradom), precizno rušenje velikih zgrada.

Priča br. 5: Potencijalni celovečernji film i donekle uljez jer se bavi opštijom kritikom pojedinačnih ljudskih karaktera i klasnog sistema koji ih čini još gorim. Mlitavi sin bogate porodice ubio je, vozeći pijan, trudnicu i pobegao sa mesta nesreće. Otac nudi baštovanu da, za dobar novac, preuzme krivicu i tako doživotno obezbedi svoju porodicu. Zabava nastaje kada se dogodi promena pozicije moći. Ocu se u jednom trenutku smrači te otera dođavola (sin je, ionako, vođen grižom savesti, izrazio želju da istupi i prizna krivicu) baštovana, advokata, tužioca koji su prepoznali zlatnu koku zgodnu za ucenjivanje čime on postaje, od, paćenika, neko kome se dolazi na noge sa razumnim objašnjenima i predlozima kako dalje. Potpuno mizantropska priča koja sadrži klicu istinitosti. Naime, arapski trgovac će sniziti cenu svog proizvoda na nešto blisko razumu tek kada zaista odustanete i krenete dalje.

Priča br. 6: Mlada tokom venčanja shvata da je verenik vara sa koleginicom sa posla što bi u realnom svetu rezultiralo sa a) ucveljenošću i prekidanjem venčanja ili b) češće, utrpavanjem sramotnih tajni pod tepih i pretvaranjem da se ništa nije dogodilo, barem dok su tu gosti. U svetu „Divljih priča“, saznanje vodi do osvetničkog seksa sa kuvarom na krovu hotela, fizičkog nasilja nad „drugom ženom“ i drugih zabavnih stvari u priči koja nije toliko urnebesna koliko bi to reditelj želeo ali pruža sposobnoj glumici priliku da postigne pravi odnos između prenaglašenosti i svedenosti.

Dakle, tajna dobre komunikacije koju „Divlje priče“ imaju sa publikom je u identifikaciji. Većina ljudi u svojim malim životima gotovo svakodnevno se nalazi u situacijama u kojima, uglavnom iz straha , izbegava sukob, verbalni ili fizički, i, nakon toga, u sebi opravdava svoj kukavičluk. Nasilje opija, međutim, ako ste iole blizu Aristotelovom uzvišenom čoveku, sećanja na nasilja koja ste izvršili sa sobom donose i osećaj sramote. A ipak, ima ljudi, poput gorepomenutog šefa poslaničke grupe, koji ne zaslužuju ništa drugo do šamara. Opet, možda ga je nekada davno i dobio pa zato, tokom celog života, svestan svoje „fizičke i mentalne“ inferiornosti, prišiva usne na zadnjice alfa mužjaka. No, „Divlje priče“ ipak su više od oslikavanja animalne prirode ljudi (na kraju krajeva, životinje ne poznaju koncept osvete). Možda još od „Borilačkog kluba“ nismo imali film koji tako dražesno slavi anarhiju i nasilnu pobunu malog čoveka. Uglavnom mu ništa drugo i ne preostaje da bi se na kratko osetio kao čovek.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari